rezonanca

(nema veze s rezonom)

nevjerna

Bi li zvjezdano nebo prestalo postojati, kad bi mi prestali gledati u nj?

Navodno su ljudi snatrili o bogu, pa htijuci se ocima uvjeriti da zaista postoji, konstruirali rakete, da odu na nebesa, gdje on prebiva, posto ga nisu mogli naci na vrhu planine za koju su im rekli da mu je zimski dom.

Ljeti, pak, prebiva u dubinama mora, to svatko zna. Ali nitko ne moze zaroniti toliko duboko. Premda je bilo nebrojenih pokusaja.

Dovoljan broj pokusaja, nece nuzno iznjedriti pogodak, ali niti promasaj ne smije biti razlog da se stane.

Zbog propalih su pokusaja, i nebo i more, tako kazu oni koji prate bolje, postali smetlistima koja nitko ne mete.

I dobro je sto ne mete! Tko bi onda, cistio za njima?

Ali, sve ovo je poznata slika, koja u drugom kontekstu poprima drugacije konture:

Sto bi ‘tragatelji’ boga ucinili da su ga stvarno sreli tamo gdje su im rekli da ce biti?

– Uhvatili ga za bradu!

– Pitali o smislu zivota!

– Natjerali ga da popravi nepravdu i donese svjetski mir!

– Zamolili da spusti cijenu energenata Svima, a ne samo hrvatima!

Ima li bog bradu? Zivot smisla? Svijet mira? Nafta cijenu?

Izglednije je da se nisu ovi penjali da bi gledali boga u oci, nego da bi dokazali da ovi koji govore u njegovo ime lazu, jer – boga nema.

I to sto su mislili naci, je to sto su rekli da su nasli:

samo slojevi atmosfere i prostrana praznina.

(koju treba napuniti smecem)

A sto sa svima njima koji su se nadali da postoji izlaz, tajni prolaz, mogucnost bijega, s ovog prokletog mjesta? Prema unutrasnjosti zemlje, dubini oceana i toboganu nebeske duge?

– Uzaludila se.

Komentiraj »

uvjerljivo uvjeravanje

Prosvjednici su se okupili, javilo je radio, oko privatnoga stana ministra zdravstva, sto se moze smatrati privatnim atakom na sluzbenu personu.

Radilo se o roditeljima kojima su uskracene ili ogranicene posjete djeci u bolnicama. Posjete su uvjetovane posjedovanjem potvrda, a u slucaju posjedovanja potvrda, mjerenjem minuta i sekundi provedenih u prostoru navedenom k.g.

Zbog cega odluka ministra zdravstva, ako je to uopce bila njegova odluka, nije za osudu, niti pogresna, morat cete priznati i sami, ako vas je ikada u zivotu stvarno boljelo ista:

naime,

ako vas je ikada u zivotu nesto zaboljelo, onda znate da vam tada nije bilo do toga da vas se posjecuje, gleda i promatra, zapitkuje, ispituje i provjerava treba li vam ista i kad ce vam to vise proci. Vrijeme ne tece istom brzinom, hrana nema okus, a razgovori su buka koju ne mozete pratiti. Sve sto zelite je da vas se pusti na miru. Dok tijelo, um i duh ne odrade svoje. U slucaju glavobolje, par sati ili dan. U slucaju prehlade tjedan. Gripe, dva. A s nekakvom neizljecivom i nedovoljno poznatom stvarju naucite zivjeti u stvarnom svijetu sa stvarnim ljudima. Pod uvjetom da nije zarazna. I da ljudi nisu jedini prenositelji.

Razumijete?

Sad, zbog cega ni cin prosvjednika-roditelja bolesne djece, nije nerazuman niti pogresan:

naime,

ako ste ikada bili u bolnici, kao pacijent ili posjeta nekome tko vam je stvarno drag, tada znate da to nisu mjesta na kojima ce vas pustiti na miru, da bi tijelo, um i duh odradili zacjeljenje i sve kako je napisano gore. Pogotovo ako ste dijete, ne daju vam mira, jer tada niti ne mozete suvislo kazati da je sve sto zelite da vas se pusti na miru. Svako toliko dolaze vam grupne vizite, koje se razgovaraju medju sobom o necemu o cemu ni sami ne znaju nista (toboze o vama), kad vam se spava, bude vas, kad vam se ne spava, sile vas u krevet, guraju u vas predmete i ruke, ako nemate srece rezu vas na komade, uzimaju vase, i stavljaju svoje…

Mozete ih mrziti koliko god dijete to moze, ali kako ne moze, prepustite se njihovoj, koja postaje vasa, dok vasa jednostavnost ne postane njihova dobrota, a njihova greska, vasa vlastita krivnja i krivica.

– Si vidla sta je ovo doslo, ne daju roditeljima da idu vidt djecu u bolnici…

– Ko t je reka!?

– Javlo radijo…

– Jel, a koje to?

– Reklo na vjestima…

– Hmmm, ne vrujem ja da to bas tako bilo.

Komentiraj »

nisam antiwax, ali ako dođe do rata, stat ću na stranu onih koji jesu

Da imam više od šezdeset i pet, materijalnu i obiteljsku stabilnost (pristojnu mirovinu, vlastitu nekretninu, brižnu djecu i milu unučad), i da trenutni autoriteti, iznenada objave da mi prijeti strašna smrt od nepoznate bolesti, a jedan od mogućih izlaza, je cjepivo koje nije testirano te ishod može biti smrtan, cijepila bih se, misleći na budućnost svoje djece. Bila bih (vjerojatno) sebična, mislila bih samo na svoju djecu. I na njihovu budućnost. Na život koji bi proživjeli u strahu za svoju vlastitu starost, sve ako je vijest o bolesti – izmišljena.

Sjetila bih se (65 godina nije toliko puno, da bih si mogla priuštiti da budem bezobrazno dementna) svih vakcina koje sam primila tijekom svog života, i ljudi koji su ih primili prije mene, sve redom, do onih koji su bili prvi. Eksperiment.

Nekako mislim, da smo ostali takvi ljudi, ne bi nas se moglo strašiti, i dijeliti kovid-potvrdama ni ucjenjivati istima.

Eksperimentalna je medicina, ne samo dobro dokumentirana, nego propisana Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Pacijent mora biti obaviješten i može odbiti biti zamorac.

Ja ne bih tražila niti zahtijevala nikakve posebne ugovore. Zavrnula bih rukav, bez puno priče.

Budući da je (moja) stvarnost bitno drugačija, mogu si priuštiti suprotnu vrstu “eksperimentiranja”: ako je spomenuta bolest, kako neki kažu, laboratorijski dizajnirana, tada je zacijelo dizajniran i antidot, i tu igra prestaje biti zanimljiva.

A ako je pak prirodna, ako je božja kazna, ili upozorenje, ljudima za bahatost i neodgovornost prema svima i svemu, uključujući same sebe, tada mi je tu kaznu otrpjeti – prirodno.

U prvom i u drugom slučaju, svjesna sam, i tako treba biti, da je ishod – smrt. Da smo svi smrtni. Da se tu ne bira ništa. Jedino što možemo birati, jest, hoćemo li umirati u strahu i od straha, ili ćemo makar zadnje ure potrošiti za nekakvo dobro.

Ako radite s ljudima i za ljude, cijepili biste se zbog čista altruizma, inače zbog smisla za avanturu.

I u tome ne bi bilo ništa loše.

Ljudi se bune zbog načina na koji im se prezentira čitava stvar. Zbog tona priglupih učiteljica. Informacije su dostupnije nego ikad prije, a ona se i dalje ponaša kao da je upila svo znanje svijeta, koje jedina ona dijeli i daje ga samo odabranima, a i njima, na kapaljku.

Tu uopće nije bitno jesu li te informacije točne, niti čije su vjerodostojnije. Ton je bitan. Stav je bitan. Ti si ista budala kao i ja, i ne dam ti da odlučuješ umjesto mene, da misliš umjesto mene, da dijeliš potvrde kojima ces me ucjenjivati, da me na išta prisiljavaš.

Nikad više!

Razumijete?

Komentiraj »

jayanti

Komentiraj »