rezonanca

(nema veze s rezonom)

grobno mjesto

Ljetna terasa (na onom dijelu rive koji se u moje vrijeme zvao seljačkim, u današnje, jedinim pravim građanskim) i stupovi društva.

Mladi su lavovi pozicionirani na obližnjem zidiću. Vrebaju, da zaskoče, kako se koje mjesto na terasi prazni.

To zovemo tijekom života.

Prijateljica me drži čvrsto oko struka, visi mi na ramenu, kao teški ranjenik, a njena me natapirana nalakirana kosa bocka po vratu poput dosadnog komarca koji nikako da krepa:

  • Sve sam ti dala – cmizdri – Sve_

Izgledada ću ove godine predavati i njenim unucima, kao što sam i svoj njenoj djeci. Od šesnaest različitih učiteljica, zašto baš meni “Sve!”?

Znamo se od osnovne, od petoga razreda mi krade lektire. Iako njena priča drugačije zvuči. Pretpostavljam, kad si čist k’o suza, možeš samo plakati. A narod nek’ laje! ‘ko to može kontrolirat’?

Prilaze nam neke mlade cure: unose mi se u lice, dok ne shvate da je moje mjesto već obećano.

Pa za majku, nije TO život!

_________________________________

ps

prvi dan ljeta :)

Komentiraj »

mystery blogger award

Pravila su sledeća:

1 – Podelite logo Mystery nagrade u naslovu posta

2 – Ne zaboravite da podelite pravila

3 – Budite ljubazni i zahvalite onome ko vas je nominovao. Običaj je podeliti link, ali neću se buniti ako bude čokolada.

4 – Recite svojim čitaocima tri stvari o sebi

5 – Odgovorite na postavljena pitanja

6 – Slobodno iznenadite i nominujte 10 do 20 drugara blogera i obavestite ih

7 – Postavite drugarima pet pitanja. Nije nužno biti ozbiljan. I ne postoje glupa pitanja.

8 – I za kraj malo samoreklame, podelite link do svog najboljeg posta/postova. Budite skromni, kažu da je to neka vrsta vrline.

___________________________________________________________

Od osnovne škole nisam sudjelovala u ovakvim igrama, i baš me jako raduje što mi godina (blogerska) počinje mladenački!

Nominirao me daleki drug iz Slovenije, koji piše, uglavnom slobodnim stilom, sintaktički i gramatički neobično, “o borbi sa životom”. I kad piše vesele, i kad piše tužne, i one koje ne razumijem i one za koje mislim da mi je sve jasno, zamišljam ga kako se smije okrećući drugi obraz i životu i borbi za isti, i paše mi jako.

Što i nije mala stvar, budući da sam osvjedočeni i deklarirani introvert, lijepo opisan ovdje:

Why I like to be alone comic

izvor: https://www.quietrev.com/9-ways-to-explain-your-introversion/

a to je već više od tri stvari.

 

Boban je pitao:

1. – Kako ste danas?

Fala na pitanju!

2. – Vaša najmilija poslovica je:

Ne živi čovik samo o kruva

3. – Romani ili poezija? Zašto?

Poezija. Što idem starija, shvaćam da manje jest više.

4. – Zaljubljeni u život ili otuđeni od njega?

Po mojoj definiciji života, i po mojoj definiciji zaljubljenosti, definitivno ovo prvo. (iako bi možda moj psihijatar rekao drugačije, ali u prirodi je tog posla sumnjičavost koju prati depresija koju projicira…)

5. – Da li više pamtite događaje kad ste bili stvarno sretni ili mnogo nesrećni? (ovo je zabrinjavajuće pitanje)

Ne pamtim. Ali me podsjete, svako toliko, drugi ljudi na neku drugu mene, koju sama ne poznajem i polako mi počinje biti jasno zbog čega ovo jest zabrinjavajuće pitanje, stoga…

… ću brže-bolje predstaviti kolege blogere za koje sam sigurna da nisu još bili nominirani, i za koje sumnjam da će se odazvati igri, ali čast će mi biti i zadovoljstvo ukazati na njihov marljivo održavani optimizam :)

Dame i gospodo, to su:

porcija i pol

iscjeljivanje ljubavlju

lemon pi

story for you

također će mi biti drago ako će wordpress podsjetiti dragu i plahu poetesu kao i mojeg mladog i mračnog frenda, da ako i jesu nestali nisu zaboravljeni.

A pitanja su sljedeća:

  1. Uz pretpostavku da vjerujete u nad(naravna)bića, to bi bili a) anđeli ili b) vanzemljaci.
  2. Perete li ruke prije svakog jela?
  3. Borba ili bijeg ili…?
  4. Da se vas pitalo, rodili biste se kao… čovjek?
  5. Kako ste danas :)

I za kraj da izsamoreklamiram svoj društveno angažirani blog na kojem je, za razliku od ovog, svaki post antologijski, samo im nedostaje lajkova. Unaprijed hvala na strpljenju. (dok polijepim linkove… svi troje ste pozvani, naravno, sudjelovati, opet)

 

6 komentara »

moje mišljenje

sve do nedavno mišljah

 

da se loše stvari dešavaju zato što pristojni ljudi šute, kad ono –

i da je na dobrima da redovno izvlače deblji kraj, zato što pametni ljudi muče, kadli –

oh, da makar prestanu sa uvjeravanjima,

i sa dokazivanjima,

ovako se samo dovode u poziciju da kao pametniji, moraju popuštat’.

 

 

 

umjesto da puste zlo da poždere samo sebe (iz dosade, kako drugačije)

a mi obični da konačno smognemo vidjeti razliku

Komentiraj »

neobičan slučaj susjedne zgrade

Sinoć sam, sjećam se, ostavila polupunu čašu vode na radnom stolu. Do sada je ostao u njoj samo bjelkasti talog. Toliko je vruće.

Na zajedničkoj terasi susjedne zgrade, već treći dan, što pratim, suši se nekakav narančasti prekrivač. Pretpostavljam da se suši, jer nema vjetra za vjetrenje. Isto tako pretpostavljam da je prekrivač, iako bi mogao biti i veći tepih. Rekoh, nema vjetra da bi zalepršao.

I sad:

Na ovoj vrućini. Pa tri dana. Za redom. Što pratim, jer moglo bi biti i duže.

Pitanja:

Je li moguće da ga je gazdarica zaboravila ili… da nije umrla? Možda je tkan od kakvih specijalnih ultrastarinskih vlakana koji bi zahtijevali poseban trodnevno sunčan tretman? Ili možebitno sve gazdarice u susjednoj zgradi imaju iste prekrivače pa ih peru i suše na smjene?

Komentiraj »

zrće

Od svih najljepših mijesta na svjetu, naj je lješpe kokuće!

Recimo, kad se u našoj školi planiraju maturalne ekskurzije, onda gosp. rav. uviek navija za neku domaću destinaciju, ali uvijek prevagne ona koju zabigecnu turistički agenti.

Pinkičicu još gosp. rav. lamenira o mrskim tuđicama u našem liepom hrv. jaziku (čovjek je ekonomist po struci), tipa, nije destinacija nego odredište (ko da ga ko tjera), ali uvijek prevagne ono što zabigecnu agenti.

Fakat, nemojmo na Pag, ajmo ća u Ljoret d Mar.

<Nisam baš u tijeku, ali učini mi se da je Ministar rekao da je bolje da se problem decentralizira i on da je u osnovi za referendum, ali da je protiv zabrane golišima na Zrću.>

<Bila sam jednom u životu na famoznoj plaži. Al bilo je to tako davno, da me sjećanje na to nagoni da s osjetim metuzalemski. Velim, bijaše to čista, divlja uvala. More ko more. Plavo. Nebo ko nebo. Plavo. Par mještana na plaži. Par vikendaša. Starosjedioci žale kako je to neiskorišten potencijal. Kako naši ljudi ne znaju i nikad neće znat (cijeniti?) iskoristiti to što im je od boga dano. A meni ostade najupečatljivijom slikom, neki curetak koji se je sunčao po vazdan (mi smo bili familija vikendaša) u ispranom plavom dvodijelnom kostimu, i kad bi podigla ruke, pod pazuhom je imala dlačice. Znam da sam žarko očekivala dan kad će i meni početi dlake rasti. Ne znam zašto. Nije to bilo lijepo. Ali činilo se da je nekako važno. Kažem ti, čitatelju, bila je to pretpovijest!>

1 Komentar »

čudo života

Petrići imaju dvojicu sinova. Stariji radi u Tommyja na voću, a mlađi je znanstveni novak na Medicini. Kad o njima pričaju, starijeg se kao stide, a mlađim se kao ponose. U stvarnosti, stariji ima razvijene bicepse (jer nosa kašete), dok mlađi već ima trbušćić i dugi nos (jer mu je stalno zaboden u knjigu). U stvarnosti, stariji ima par godina r. staža, dočim se mlađi nada da bi ga mogli ostavit za stalno (samo ako se uvuče u guzicu pravom gospodinu) (trebam li naglasiti da mlađi nikad nije radio u struci, ali da misli obrazovati buduće stručnjake?) (te da će mu se miso vjerojatno ostvariti?)

Ma ništa.

Ovo je još jedna slika iz palete ”uči, sine, uči, pa neš morat radit”.

<za šta je bog stvorija kineze!>

Komentiraj »

moja teorija urote

Sinulo mi je dok sam čitala neki šund (yep, meni su knjige umjesto prijatelja, i nisam izbirljiva, jer i od najvećeg magarca možeš naučit, ako znaš slušat)!

Mladi je autor (D.Vuinac ”Caffetin”) na jednom mjestu napisao da neki ljudi iza sebe ostave trag jedino kad čučnu.

Uz pretpostavku da Izreka nije njegova, neg da je nešta starijeg datuma, točnije, da je iz vremena kad su čučavci bili u široj upotrebi (pa da je na tu osobitu vrstu čučnjave mislio), čovjek je rekao neporecivu istinu. Neki ljudi iza sebe ostave golo govno.

Nadogradila bih,

(dopustite):

VEĆINA LJUDI IZA SEBE OSTAVI TRAG, JEDINO KAD ČUČNE

Velika većina ljudi ne zna ništa raditi izvrsno. Velika većina je prosječna. Od toga im naziv potječe.

Ipak, od nečeg moraju živjeti, ako im je već ustavom zajamčeno pravo na život. i na ‘slobode’.

Obrazovali su se dakle, neke fakultete posvršavali, objesili neke certifikate po zidovima, a sve što znaju je – gledati i komentirati. Ruku na srce, velika većina NE radi ništa.

Tko, dakle, radi? Rade Kinezi. E da bismo mi komentirali kako rade LOŠE.

Ali, nisam o tome htjela…

poenta je bila, ovo, o ‘pravu na život’: znači, nakotili smo se i naplodili i namnožili (čak čemo i umjetnu nekorisnu djecu da pravimo! neka budu na sliku&priliku namin!), sad samo treba svo to mnoštvo držat na životu i držat ih mirno. Šta smo smislili: birokraciju i administraciju – kad su se već školali nek rukan privrću papire, a ne lopatan stine (uči, sine, pa neš morat radit!) – da misle kako rade težak važan posao, da zafrkavaju manje sretne (nezaposlene i sirotinju), a tu i tamo im šibnemo neku teoriju urote, da misle da im i život ima smisla (većini ljudi to sine tek kad pomisle da im je ugroženo neko od u.zajamčenih prava), ali ništa strašno, tako da se bore (ili misle da se bore) iz sigurnosti svog doma.

Dobra je stvar što neće nikad pobijedit, jer u biti i nisu pozitivci.

Uf, ovo nije dobra priča za subotnje veče.

1. bog voli parazite

2. bog me voli

______________

Ja sam parazit?!

-_-

ne svidja mi se moja teorija urote

-_-

1 Komentar »