nevjerna

Bi li zvjezdano nebo prestalo postojati, kad bi mi prestali gledati u nj?

Navodno su ljudi snatrili o bogu, pa htijuci se ocima uvjeriti da zaista postoji, konstruirali rakete, da odu na nebesa, gdje on prebiva, posto ga nisu mogli naci na vrhu planine za koju su im rekli da mu je zimski dom.

Ljeti, pak, prebiva u dubinama mora, to svatko zna. Ali nitko ne moze zaroniti toliko duboko. Premda je bilo nebrojenih pokusaja.

Dovoljan broj pokusaja, nece nuzno iznjedriti pogodak, ali niti promasaj ne smije biti razlog da se stane.

Zbog propalih su pokusaja, i nebo i more, tako kazu oni koji prate bolje, postali smetlistima koja nitko ne mete.

I dobro je sto ne mete! Tko bi onda, cistio za njima?

Ali, sve ovo je poznata slika, koja u drugom kontekstu poprima drugacije konture:

Sto bi ‘tragatelji’ boga ucinili da su ga stvarno sreli tamo gdje su im rekli da ce biti?

– Uhvatili ga za bradu!

– Pitali o smislu zivota!

– Natjerali ga da popravi nepravdu i donese svjetski mir!

– Zamolili da spusti cijenu energenata Svima, a ne samo hrvatima!

Ima li bog bradu? Zivot smisla? Svijet mira? Nafta cijenu?

Izglednije je da se nisu ovi penjali da bi gledali boga u oci, nego da bi dokazali da ovi koji govore u njegovo ime lazu, jer – boga nema.

I to sto su mislili naci, je to sto su rekli da su nasli:

samo slojevi atmosfere i prostrana praznina.

(koju treba napuniti smecem)

A sto sa svima njima koji su se nadali da postoji izlaz, tajni prolaz, mogucnost bijega, s ovog prokletog mjesta? Prema unutrasnjosti zemlje, dubini oceana i toboganu nebeske duge?

– Uzaludila se.

znak jone

Kao pripadnica rizicne skupine, medju prvima je dobila prvu dozu.

– Svako zlo, za neko dobro – komentirala je.

Daaa, i obratno…

Vice se Versa pokazao u obliku astrazenikinog cjepiva koji za prijespomenutu rizicnu skupinu, predstavlja rizik.

– Svasta se moze dogodit’ – mozete li zamisliti paniku u glasu? – Jedna od nuspojava moze biti cak i smrt!

– Pa zar nismo svi smrtni? Zar ce tko od nas ostati za sjeme? Sto smo posijali, posijali smo, inace bi na grobljima iz zemlje nicali ljudi, a ne cempresi…

– Kako mi mozes to rec’? Ti nemas dusu!

A onda se okrene prvoj sljedecoj dusi:

– ‘si cula sta mi je rekla? Ona nema dusu!

Onda se prva sljedeca okrene sljedecoj, pa sljedecoj, pa novoj i novoj…

Lancana reakcija? Zarazna bolest? Kojoj se trazi uzrok u drugim ljudima.

💉💚

Isto bi se dogodilo, i da je cjepivo bilo od jonsona.

💚💉

Ugl.

danasnja misao dana:

Sto tako tjeskobno brinete o tom sto cete jesti ili obuci, zar nije duh vazniji od tijela, a tijelo od odijela?

Svakom je danu dosta njegove muke.

no, no, no

Ne bojte se onog koji moze umoriti tijelo, nego onog se bojte, koji ima vlast, nakon sto uzme zivot, ostaviti ga u paklu…

😮

izgubljeni u prijevodu

Od svih elemenata, mudrac bi trebao odabrati Vodu za svojeg učitelja.

Voda je popustljiva, ali svime vlada. Voda gasi vatru,

Ili ako shvati da će biti poražena, pobjegne u obliku pare i preoblikuje se.

Voda ispire mekanu Zemlju, ili, kada bude suočena s kamenjem, traži kako ga zaobići.

Voda nagriza željezo dok se ne smrvi u prašinu; natapa atmosferu zbog čega vjetar umire. Voda popušta preprekama svojom varljivom poniznošću, jer je nijedna sila ne moze spriječiti da slijedi svoj put prema moru.

Voda pobjeđuje popuštanjem; nikada ne napada, ali uvijek pobjeđuje zbog svoje poniznosti,

Prihvaća pasivnost, djeluje iz nedjelovanja i osvaja svijet.

(Tao Cheng, 11. stoljeće)

“varanje, pretvaranje, pasivna agresija…”

– eto zbog čega mudraci nerado dijele mudrost koju su stekli

dai nemoi me ciep’t!

U svom ovom neredu, na lokalnom su radiju objavili i nestanak starije zene, sitne tjelesne gradje, odjevene po svoj prilici u crninu i s maramom na glavi.

Starica je odlutala iz obiteljske kuce i mole se svi koji imaju saznanja da se jave u nadleznu policijsku postaju.

Svi koji su od zena stvorili goropadnice i sve koje su to i postale, ne znaju koliko zivot zene, na selu ili u naselju, nije lak. Zato su izmisljene demencije, alchajmeri i uopce dijagnoze kojima si peru savjest.

Svi ostali ce makar naslutiti da je starija zena u crnini, sitne tjelesne gradje otisla, u svoj mir.

Ako je slonovima spontani odlazak na groblje slonova normalan dio zivota – bilo je u dokumentarcu na obrazovnom tv-kanalu – zasto bi bilo drugacije s ljudima?

U isto je vrijeme, na drugoj strani trase, gospodji istih godina potvrdjen test na novi soj gripe. Gospodja nije imala mjerljive simptome, lijecnik joj nije dao uputnicu, privatni laboratorij je izasao na teren u roku odmah, nalaz je bio pozitivan i postala je dio statistike.

U medjuvremenu je izmisljena vakcina protiv svih vrsta smrti – jos ne testirana – a seniori imaju prednost.

Mili bogo, ocel’ ova spas’t mirovinski sustav?

u podlozi je Who wants to live forever…

petice

Znate onu pjesmu ‘novcem ne možeš kupit ljubav’?

Zbog nje sad prekapam po arhivi:

Djevojčica o kojoj sam pisala prije skoro sedam godina, sinoć se pojavila na nacionalnoj televiziji. I čitajući sad, što sam pisala tad, shvaćam da sam pisala o sebi.

Kamera je kružila pažljivo i polako, oko cijele njene persone. Natanane smo mogli razgledati njena okrugla ramena, decentan nakit i šminku koja mijenja crte lica. Na trenutak su u kadru bili crveni nokti na potpuno izgriženim prstima, ali to je bio jedva trenutak. Inače simpatična spikerica, kraj nje je izgledala pogrbljeno i staro. Tko već nije bio na njezinu mjestu, mogao ju je protumačiti ljubomornom na mladost i ljepotu. Tko jest, zna da je to izraz gađenja, na mehanizme mašinerije koja na klecavim nogama pridržava fasadu. Skupo je biti poznat. Ne mislim tu poznatima. Skupo je na duge staze.

Bio je neki političar galamio nedavno da zbog onih čija djeca moraju jesti zlatnim žlicama, naša djeca odlaze u njemačke i irske.

Ovo dijete ne želi zlatne žlice. Da ju pitate, vidjeli bi, ona niti ne zna da je ta žlica od zlata.

Ona samo radi to što joj se kaže. Samo želi udovoljit svima. Biti lijepa stalno. Biti dobra svakom.

Čini se da je, od vremena kad sam zadnji put pisala o njoj (a pisala sam često, mučilo me to jako), pa do jučerašnjeg dana, uspjela postati stručnjakinjom, i to priznatom stručnjakinjom, baš za ono o čemu sam ovdje: sad računam, iskustvo je bitan faktor. Moguće se može s jedva dvajzdvije biti štogod se hoće. Dajbože te postane i najmlađom i najljepšom i najprvijom članicom akademije koje god. I opet je dajbože snimalo za teve.

Svima fali lijepih vijesti.

Zašto uvijek samo ružno?!

djevojka i medvjed

promatrajući, a ne iskustveno, naučila sam nanjušiti pa izbjeći opasnost koja se približava.

učila sam od majke, sestara, pa i iz knjiga

(ne self-help, samo ne self-help):

špijunski triler nikad nije bio žanr u kojem bih mogla živjeti,

romantična komedija je sljedeća na popisu, jer – granica je tanka!

a da ne zapadnem u teatar apsurda, od svega sam izabrala bajku.

Kućica od čokolade

Prozori od marmelade

ni na ne bu

ni na zemlji

ni-na na-na

skok na skok

eno medo!

Pravi se mrtva!

(ipak je komedija)

– Ništa se ne boj. Sve je u redu. Ja sam ti doktor.

( ou em dži – tragedy)

suzana u lavskoj jami

na kraju nije bilo druge do

spustiti se u razbojničku jazbinu.

dočekaše me bučno i razdragano

(ta što se moglo i očekivati?)

dadoše mi – a ne daju to svakom – sama da biram

mučila i mučitelje.

te ispiše još po turu za zdravlje sviju!

troglavi pas da je čuvao izlaz bilo bi mi lakše.

no stajaše tamo moja jadna mater,

izmučena i izluđena,

“sve to je za tvoje dobro”

– ona zna

i za razliku, mene će imati tko tješit.

 

 

Od svih riječi koje su vremenom promijenile značenje, jedina NE ostaje neobjašnjena. Kao da se čuje dok jednom ne popustiš, a onda čudom postaje nevažna.

 

mene mene tekel parsin

 

devolucijski

Romantično historijski, stvorio je bog nebo i zemlju te ih napučio faunom i florom. Ne nužno tim redoslijedom: slojevi se, kao i za kremaste kolače, mogu kombinirati, ovisno o preferijencijama konzumenata, ono što jest bitno, je da na kraj dolazi šlag. Iako ga ne moramo svi voljeti.

Na kraju je, dakle, stvorio čovjeka i dao mu u zadatak da razvrstava, imenuje i određuje svrhu prijestvorenim stvorima, a sam da stvara stvari, bez daha, duha.

Vidio je bog da to nije dobro, te tu ulijeće zadnjestvoreno od božijih stvorenja – žena. Ona može stvarati s duhom.

Budući evolucijski zadnja, ona je najsavršenije stvorenje na nebu i zemlji koje bog stvori.

Sad empirijski:

Znate ono kad vam nešto zapne, pa se okrenete tražeći pomoć od onih koji su, prema vlastitom priznanju, već hodili tim putem. Radi razmjene iskustva, ne zbog poguranca. Pa vam se starije stvorenje nasmije u brk, koji nemate. jer imate lice: A šta si ti mislila da ti znači stvarat za život!? Lako je leć i razmaknit noge.

 

waldo

Kao što se ne sjećam svakog obroka koji sam pojeo, tako se ne sjećam ni svake knjige koju sam pročitao: ipak od toga sam sazdan.

 

Ne jedanput primijetih da drugačije zvučim kad pišem olovkom, drugačije kad sam za tastaturom. Stvar je u palcu. Još, ja ga koristim radi razmaknice. Kad tipkam na tabletu ili mobu, zvučim posve divlje. Ono, kad kažu da je svijest u mozgu… A palac je ono što nas razlikuje od životinja.

ŽAO mi je knjiga koje sam ti poklonila.

Žao mi i čokolade. Ali ta je makar prošla kroza te.

 

utnapištim

Jutros su naložili. Ovi moji susjedi, čije iskrzane riječi i rečenice, i ranije isprovociraše nekoliko filozofskih promišljanja na temu. Naslagali su tršćice na hrpu i zapalili vatru. Pravu. Oganj. Plam.

Ne, nisu oni stalno za tulum spremni studenti kako bi netko mogao pomisliti. Umirovljenici su. Otac i sin. Obojica. Stariji i mlađi.

Mlađi, uz to, čeka i neko rješenje kojim da mu se prizna neki postotak kojim bi imao pravo na još neku povlasticu rečenu privilegiju. K’o da je i ovako malo.

I da, padne mi na pamet, palo bi i da me se ne bombardira stalno novim i vezanim vijestima o mirovinskoj reformi po kojoj bi svi, muško, žensko, trebali raditi više, da bi dobili manje. A ako je vas slučajno mimoišlo: državno mirovinsko osiguranje nije nikakva štednja za vašu sigurnu starost, to je novac kojim se kupuje mir, da ovi sadašnji ne bi, jezikom susjeda mi, ne do bo je bo te bo odapeli siromašni. I ne samo to, da ne bi nedajbože prije toga izašli na ulice, pravili nemire i sljedeći put kad bude trebalo ne glasali. Za koga god. Sveisto.

I sad, da li da uplatim i osiguranje za slučaj požara ili da prodam stan?

Dakle,

O otuđenju sam htjela pisat, jer sve češće imam čuti kako glasna manjina, tihu većinu proglašava otuđenom. Pripadnik sam, što da tajim, i prisilna socijalizacija mi je grozna, grozna muka. Prilagodba na svačiju struju svijesti. Bezobraznu. Bezobzirnu. Nemuštu i nezanimljivu.

Mišljenja sam da je krivnja na Tolstoju, jer on je ustvrdio da je svaka obitelj ista, ukoliko nije nesretna, a ukoliko je nesretna, svaka da je nesretna na svoj način. Od tada:

Svi li se trude nesretnima biti. I svi li nastoje svoju osobitu nesreću svima nametati.

Socijalizacija je najprecjenjenija riječ 19. 20. 21. vijeka. Prisilno upućivanje Jednih na Druge, umjesto na boga svemogućega, stvoritelja neba i zemlje…

 

Samodostatnost je različita od samoživosti. Onoliko koliko samostalnost od asocijalnosti.

Zajednica nije prirođena čovjeku.

I daj me molim te opet pitaj zašto ne volim ljude.