dai nemoi me ciep’t!

U svom ovom neredu, na lokalnom su radiju objavili i nestanak starije zene, sitne tjelesne gradje, odjevene po svoj prilici u crninu i s maramom na glavi.

Starica je odlutala iz obiteljske kuce i mole se svi koji imaju saznanja da se jave u nadleznu policijsku postaju.

Svi koji su od zena stvorili goropadnice i sve koje su to i postale, ne znaju koliko zivot zene, na selu ili u naselju, nije lak. Zato su izmisljene demencije, alchajmeri i uopce dijagnoze kojima si peru savjest.

Svi ostali ce makar naslutiti da je starija zena u crnini, sitne tjelesne gradje otisla, u svoj mir.

Ako je slonovima spontani odlazak na groblje slonova normalan dio zivota – bilo je u dokumentarcu na obrazovnom tv-kanalu – zasto bi bilo drugacije s ljudima?

U isto je vrijeme, na drugoj strani trase, gospodji istih godina potvrdjen test na novi soj gripe. Gospodja nije imala mjerljive simptome, lijecnik joj nije dao uputnicu, privatni laboratorij je izasao na teren u roku odmah, nalaz je bio pozitivan i postala je dio statistike.

U medjuvremenu je izmisljena vakcina protiv svih vrsta smrti – jos ne testirana – a seniori imaju prednost.

Mili bogo, ocel’ ova spas’t mirovinski sustav?

u podlozi je Who wants to live forever…

petice

Znate onu pjesmu ‘novcem ne možeš kupit ljubav’?

Zbog nje sad prekapam po arhivi:

Djevojčica o kojoj sam pisala prije skoro sedam godina, sinoć se pojavila na nacionalnoj televiziji. I čitajući sad, što sam pisala tad, shvaćam da sam pisala o sebi.

Kamera je kružila pažljivo i polako, oko cijele njene persone. Natanane smo mogli razgledati njena okrugla ramena, decentan nakit i šminku koja mijenja crte lica. Na trenutak su u kadru bili crveni nokti na potpuno izgriženim prstima, ali to je bio jedva trenutak. Inače simpatična spikerica, kraj nje je izgledala pogrbljeno i staro. Tko već nije bio na njezinu mjestu, mogao ju je protumačiti ljubomornom na mladost i ljepotu. Tko jest, zna da je to izraz gađenja, na mehanizme mašinerije koja na klecavim nogama pridržava fasadu. Skupo je biti poznat. Ne mislim tu poznatima. Skupo je na duge staze.

Bio je neki političar galamio nedavno da zbog onih čija djeca moraju jesti zlatnim žlicama, naša djeca odlaze u njemačke i irske.

Ovo dijete ne želi zlatne žlice. Da ju pitate, vidjeli bi, ona niti ne zna da je ta žlica od zlata.

Ona samo radi to što joj se kaže. Samo želi udovoljit svima. Biti lijepa stalno. Biti dobra svakom.

Čini se da je, od vremena kad sam zadnji put pisala o njoj (a pisala sam često, mučilo me to jako), pa do jučerašnjeg dana, uspjela postati stručnjakinjom, i to priznatom stručnjakinjom, baš za ono o čemu sam ovdje: sad računam, iskustvo je bitan faktor. Moguće se može s jedva dvajzdvije biti štogod se hoće. Dajbože te postane i najmlađom i najljepšom i najprvijom članicom akademije koje god. I opet je dajbože snimalo za teve.

Svima fali lijepih vijesti.

Zašto uvijek samo ružno?!

djevojka i medvjed

promatrajući, a ne iskustveno, naučila sam nanjušiti pa izbjeći opasnost koja se približava.

učila sam od majke, sestara, pa i iz knjiga

(ne self-help, samo ne self-help):

špijunski triler nikad nije bio žanr u kojem bih mogla živjeti,

romantična komedija je sljedeća na popisu, jer – granica je tanka!

a da ne zapadnem u teatar apsurda, od svega sam izabrala bajku.

Kućica od čokolade

Prozori od marmelade

ni na ne bu

ni na zemlji

ni-na na-na

skok na skok

eno medo!

Pravi se mrtva!

(ipak je komedija)

– Ništa se ne boj. Sve je u redu. Ja sam ti doktor.

( ou em dži – tragedy)

suzana u lavskoj jami

na kraju nije bilo druge do

spustiti se u razbojničku jazbinu.

dočekaše me bučno i razdragano

(ta što se moglo i očekivati?)

dadoše mi – a ne daju to svakom – sama da biram

mučila i mučitelje.

te ispiše još po turu za zdravlje sviju!

troglavi pas da je čuvao izlaz bilo bi mi lakše.

no stajaše tamo moja jadna mater,

izmučena i izluđena,

“sve to je za tvoje dobro”

– ona zna

i za razliku, mene će imati tko tješit.

 

 

Od svih riječi koje su vremenom promijenile značenje, jedina NE ostaje neobjašnjena. Kao da se čuje dok jednom ne popustiš, a onda čudom postaje nevažna.

 

mene mene tekel parsin

 

devolucijski

Romantično historijski, stvorio je bog nebo i zemlju te ih napučio faunom i florom. Ne nužno tim redoslijedom: slojevi se, kao i za kremaste kolače, mogu kombinirati, ovisno o preferijencijama konzumenata, ono što jest bitno, je da na kraj dolazi šlag. Iako ga ne moramo svi voljeti.

Na kraju je, dakle, stvorio čovjeka i dao mu u zadatak da razvrstava, imenuje i određuje svrhu prijestvorenim stvorima, a sam da stvara stvari, bez daha, duha.

Vidio je bog da to nije dobro, te tu ulijeće zadnjestvoreno od božijih stvorenja – žena. Ona može stvarati s duhom.

Budući evolucijski zadnja, ona je najsavršenije stvorenje na nebu i zemlji koje bog stvori.

Sad empirijski:

Znate ono kad vam nešto zapne, pa se okrenete tražeći pomoć od onih koji su, prema vlastitom priznanju, već hodili tim putem. Radi razmjene iskustva, ne zbog poguranca. Pa vam se starije stvorenje nasmije u brk, koji nemate. jer imate lice: A šta si ti mislila da ti znači stvarat za život!? Lako je leć i razmaknit noge.

 

waldo

Kao što se ne sjećam svakog obroka koji sam pojeo, tako se ne sjećam ni svake knjige koju sam pročitao: ipak od toga sam sazdan.

 

Ne jedanput primijetih da drugačije zvučim kad pišem olovkom, drugačije kad sam za tastaturom. Stvar je u palcu. Još, ja ga koristim radi razmaknice. Kad tipkam na tabletu ili mobu, zvučim posve divlje. Ono, kad kažu da je svijest u mozgu… A palac je ono što nas razlikuje od životinja.

ŽAO mi je knjiga koje sam ti poklonila.

Žao mi i čokolade. Ali ta je makar prošla kroza te.

 

utnapištim

Jutros su naložili. Ovi moji susjedi, čije iskrzane riječi i rečenice, i ranije isprovociraše nekoliko filozofskih promišljanja na temu. Naslagali su tršćice na hrpu i zapalili vatru. Pravu. Oganj. Plam.

Ne, nisu oni stalno za tulum spremni studenti kako bi netko mogao pomisliti. Umirovljenici su. Otac i sin. Obojica. Stariji i mlađi.

Mlađi, uz to, čeka i neko rješenje kojim da mu se prizna neki postotak kojim bi imao pravo na još neku povlasticu rečenu privilegiju. K’o da je i ovako malo.

I da, padne mi na pamet, palo bi i da me se ne bombardira stalno novim i vezanim vijestima o mirovinskoj reformi po kojoj bi svi, muško, žensko, trebali raditi više, da bi dobili manje. A ako je vas slučajno mimoišlo: državno mirovinsko osiguranje nije nikakva štednja za vašu sigurnu starost, to je novac kojim se kupuje mir, da ovi sadašnji ne bi, jezikom susjeda mi, ne do bo je bo te bo odapeli siromašni. I ne samo to, da ne bi nedajbože prije toga izašli na ulice, pravili nemire i sljedeći put kad bude trebalo ne glasali. Za koga god. Sveisto.

I sad, da li da uplatim i osiguranje za slučaj požara ili da prodam stan?

Dakle,

O otuđenju sam htjela pisat, jer sve češće imam čuti kako glasna manjina, tihu većinu proglašava otuđenom. Pripadnik sam, što da tajim, i prisilna socijalizacija mi je grozna, grozna muka. Prilagodba na svačiju struju svijesti. Bezobraznu. Bezobzirnu. Nemuštu i nezanimljivu.

Mišljenja sam da je krivnja na Tolstoju, jer on je ustvrdio da je svaka obitelj ista, ukoliko nije nesretna, a ukoliko je nesretna, svaka da je nesretna na svoj način. Od tada:

Svi li se trude nesretnima biti. I svi li nastoje svoju osobitu nesreću svima nametati.

Socijalizacija je najprecjenjenija riječ 19. 20. 21. vijeka. Prisilno upućivanje Jednih na Druge, umjesto na boga svemogućega, stvoritelja neba i zemlje…

 

Samodostatnost je različita od samoživosti. Onoliko koliko samostalnost od asocijalnosti.

Zajednica nije prirođena čovjeku.

I daj me molim te opet pitaj zašto ne volim ljude.

 

jutarnja

svi gurui, ucitelji, majstori, koji na svjetskoj duhovnoj sceni nesto znace, isticu vaznost jutarnje molitve:

po jutru se dan poznaje

zapocni ga svjesnom zahvalom tvorcu

– je bo ti bo mate – tim rijecima meni zapocinje dan. ali ne meni kao meni. i ne bas moju k’o moju.

U susjednom stanu zive dva muskarca i to je uobicajen, svakodnevan diskurs. U jutro se pricaju jedan s drugim. U vecer s teve-om…

i sad si mislim:

mozda je tako zacet Krist? (u pocetku bje rijec)

ako svi smo bozi, mozda smo svi zaceti po kletvi?

😵

hogar strašni

forum na legalisu, po meni, je najbolji forum u hrvatskoj.

ali kako je ovo mjesto gdje bivaju opjevavane stvari, ljudi, pojave koje po sadašnjem (ili tadašnjem, ovisno u kojem periodu ih pročitavate) kriterijumu trebaju biti opjevane da bi slobodnije pale u zaborav, o forumu na legalisu, biti će rečeno samo toliko da sam tamo pronašla lika o kojem ćemo ovdje:

Momčić je, dakle, tražio stručan savjet o tetovaži. Odnosno nekoliko njih. Na istome.

Malo je reći da je cvilio da mu doma peru mozak da se ne smije tetovirat jer ga čeka posao u struci u kojoj ne primaju istetovirane i on je pitao je li to istina.

I primili su ga, naravno. I sad je u našoj podružnici. Nosi majicu dugih rukava, jer, ipak nije to tako formalno ni formalizirano zanimanje zbog kojeg bi morao kupiti košulju ili svezati kravatu, a i tada bi mu sigurno izvirivale svijetlo zeleno plave šare, jer izviruju i ovako, koje mogu biti bilo što osim simbola ili slova.

ja ne volim ljude koji se dive tetovažama, planiraju ih ili zaista ostvaruju na sebi ili drugima. ne da ne volim, jer što (ili tko) se tu ima voljeti ili ne, nego ne cijenim. taj mentalni sklop u momentima kad ga pokušavam razumjeti. a pokušavam ga razumijevati samo ako bivam prisiljavana o tome razmišljati, i velim, nema u tome ničeg romantičnog, hrabrog, niti posebnoga. a ono nekoliko ljudi iz stvarnosti (uključujući hogara s legalisa) potvrđuju (pokušajem) načinom života, a ne pokušajem ukrašavanja istog, da sam u pravu.

I skupljaju se žene oko njega, naravno. Onako izdaleka. Šapuću i smijulje se. A on se mršti i mrmlja ‘koji primitivci’.

I kad dođete na njegov šalter, a dođem, on malo podigne rukave i ispusti nekakav uzdah, ko Đoi Tribiani iz Prijatelja “Helou der”, ili možda “da, imam tetovaže i posao u državnoj službi, i šta mi možete”, jedva se suzdržim da ne pitam je li on lik koji je cvilio da mu mama ne da za tetovažu.

 

naoblaka na dan prije sutra

(refleksivna)

tren pred kisu plava ptica rep svoj siri (procitati to se moze u indijskog gurua jednog)

plava ptica srece – paun li to bje i u Mese?

Sad i Ovdje, roditelji staratelji i zaljubljenici paune gadaju kamenjem ne bi li od straha rasirivsi repove pokazali svu svoju raskos (jedni i drugi i treci)

atavistickim dlakama da to se zove, uprav citam u Dawkinsa, mehanizam za najezivanje, ostatak neceg sto je bilo korisno nasim davno umrlim precima

a danas nema vise nikakvu ulogu