rezonanca

(nema veze s rezonom)

hogar strašni

forum na legalisu, po meni, je najbolji forum u hrvatskoj.

ali kako je ovo mjesto gdje bivaju opjevavane stvari, ljudi, pojave koje po sadašnjem (ili tadašnjem, ovisno u kojem periodu ih pročitavate) kriterijumu trebaju biti opjevane da bi slobodnije pale u zaborav, o forumu na legalisu, biti će rečeno samo toliko da sam tamo pronašla lika o kojem ćemo ovdje:

Momčić je, dakle, tražio stručan savjet o tetovaži. Odnosno nekoliko njih. Na istome.

Malo je reći da je cvilio da mu doma peru mozak da se ne smije tetovirat jer ga čeka posao u struci u kojoj ne primaju istetovirane i on je pitao je li to istina.

I primili su ga, naravno. I sad je u našoj podružnici. Nosi majicu dugih rukava, jer, ipak nije to tako formalno ni formalizirano zanimanje zbog kojeg bi morao kupiti košulju ili svezati kravatu, a i tada bi mu sigurno izvirivale svijetlo zeleno plave šare, jer izviruju i ovako, koje mogu biti bilo što osim simbola ili slova.

ja ne volim ljude koji se dive tetovažama, planiraju ih ili zaista ostvaruju na sebi ili drugima. ne da ne volim, jer što (ili tko) se tu ima voljeti ili ne, nego ne cijenim. taj mentalni sklop u momentima kad ga pokušavam razumjeti. a pokušavam ga razumijevati samo ako bivam prisiljavana o tome razmišljati, i velim, nema u tome ničeg romantičnog, hrabrog, niti posebnoga. a ono nekoliko ljudi iz stvarnosti (uključujući hogara s legalisa) potvrđuju (pokušajem) načinom života, a ne pokušajem ukrašavanja istog, da sam u pravu.

I skupljaju se žene oko njega, naravno. Onako izdaleka. Šapuću i smijulje se. A on se mršti i mrmlja ‘koji primitivci’.

I kad dođete na njegov šalter, a dođem, on malo podigne rukave i ispusti nekakav uzdah, ko Đoi Tribiani iz Prijatelja “Helou der”, ili možda “da, imam tetovaže i posao u državnoj službi, i šta mi možete”, jedva se suzdržim da ne pitam je li on lik koji je cvilio da mu mama ne da za tetovažu.

 

Komentiraj »

naoblaka na dan prije sutra

(refleksivna)

tren pred kisu plava ptica rep svoj siri (procitati to se moze u indijskog gurua jednog)

plava ptica srece – paun li to bje i u Mese?

Sad i Ovdje, roditelji staratelji i zaljubljenici paune gadaju kamenjem ne bi li od straha rasirivsi repove pokazali svu svoju raskos (jedni i drugi i treci)

atavistickim dlakama da to se zove, uprav citam u Dawkinsa, mehanizam za najezivanje, ostatak neceg sto je bilo korisno nasim davno umrlim precima

a danas nema vise nikakvu ulogu

Komentiraj »

gorčina je vid onih koji imaju oči da gledaju

U svakoj je grupi isto, bez obzira na godište: zgodne cure ce raspravljati o tom jesi li glupa ili pametna, a pametne jesi li lijepa ili ružna. Kad zaključe da si ružna i da si glupa, možeš smatrat da si uspjela.
Stariji od mene bi ti rekli da se za dobrim konjem prašina diže, što bi potvrdilo onu teoriju o tri tipa žena prema trkališno/teglecoj kategorizaciji (kobila, mazga i magarica), te bi moguce upala u zamku goreg tipa.
Onaj tren kod ti čopor kolektivno pokuša odrediti pa spustit cijenu, a ti ne promijeniš zbog nj navike da se prilagodiš, tren je tvog rođenja!

(naslov sam ukrala od saramaga, kojeg volim kako piše, ali ne i što piše. upamtila sam najme njegovu klevetu koja zvuči toliko gnomično da bi je netko mogao zamijeniti za istinu: rekao je nešto kao ‘da nema ženskog brbljanja svijet bi se raspao’ ili ‘od brbljanja žena stvoreno je tkanje svijeta’) (a nekako sad sam u fazi kad sam skoro uvjerena da tuđe fantazije škode mom d. životu)

Komentiraj »

gen i jalno

Nuždom i stidom natjerana (jer svaka se šuša referira na nj), samu sebe sam prisilila da dovršim, već jednom!, taj famozni “Sebični gen” the znanstvenika R. Dawkinsa:

I doznah da su:

usprkos uvriježenom mišljenju, golubi vrlo agresivne ptice

(str. 87. trećeg obljetničkog izdanja, izdavača Izvori, Zagreb, 2007)

 

Bila sam počela označavati budalaštine koje se tamo mogu pročitati, od one da ‘zdrav razum može zavesti’, i one ‘ubacio sam podatke u računalo i računalo mi je potvrdilo’, ali činjenica jest da ono što zovemo znanošću funkcionira na taj način, odnosno

da neima praktičnu primjenu,

da radi na tome da dokaže da ništa nije sigurno ni točno, odnosno

da je sama sebi svrhom.

Međutoa, ono stvarno genijalno, izdavač nam je otkrio na zadnjoj korici knjige, gdje citira (valjda) recenzenta New York Times-a, koji kaže:

Jedna od onih znanstvenih knjiga napisanih tako da se svaki čitatelj osjeća poput genija.

To je, zapravo, jedna od onih znanstvenih knjiga, kakve bi u mračnom srednjem vijeku, spalili bez puno žaljenja, i vrlo vjerojatno nitkom ne bi palo na pamet da bi bilo korisno sačuvati kakvu kopiju za svaki slučaj za buduća pokoljenja.

Dobro, je međutim, što je ipak ova i baš ovakva knjigica doživjela takvu popularnost da se, i prije nego je dospjela do ozbiljnih godina starosti (40 joj je godina tek) ugurala i u osnovnoškolske nastavne planove i programe, jer je moguće iz prve vidjeti o kojoj je vrsti šarlatanstva zapravo riječ.

To je teorija igara i nauka čopora. Popularna znanost je zato popularna.

 

A koliko je ozbiljna htjela biti, vidi! u dopunskim bilješkama u kojim autor ‘polemizira’ s kritičarima, i svaki se od njegovih odgovora može sažeti u “ja razumijem što ti govoriš, ali to je glupo, i to nije glupo zato što ja kažem da je to glupo, nego zato što je to jednostavno glupo”.

Ako se netko osjeća kao genije, onda zacijelo jest genije.

Prirodno (prirođeno) pravo.

Kakva šteta što se u nj sve vrti oko tog da nam je priroda neprijatelj protiv kojeg se treba boriti.

 

Komentiraj »

trave su ljubazna stvorenja

U poglavlju o suzbijanju štetnika piše: ne zaboravite da su štetnici često korisni. Oni se gomilaju samo kad priroda izgubi ravnotežu. Kad je tlo previše iscrpljeno, priroda mu želi pomoci na taj način.

Stara znanja, do kojih se u današnjem vremenu može doći, sva govore o odgovornosti (koju je ugodno nositi) i o strpljenju.

U današnjem danu, do ludila me dovelo ‘je je je je” mojih prvasica na sam spomen ove druge riječi (ne želim ni pokušavat shvatit kako one shvaćaju ovu prvu).
One bi sve sad i odma’ – to je valjda ono što se misli pod “sadašnjim trenutkom”.

Nju ejdž filozofiranje nije isto što i staro znanje.

A ja utvaram sebi da mogu vidjet razliku.

Komentiraj »

v. witchcraft

https://i2.wp.com/in5d.com/images/pineal-gland-5.jpg

Komentiraj »

sitra ahra

Pročitavam serijal (kad smo već u nastavcima) Michael D. O’Briena (hvala R:), pisah već o tome (u nastavcima) zbog čega ga svrstavam u grupu iz naslova mi posta.

Ništa osim straha.

Ipak:

Kad ne možemo oprostiti, postajemo zarobljenici svoje nevjere, a nevjera pordubljuje našu nesposobnost praštanja. Tako bivamo ulovljeni u začarani krug, sve dok ne prestanemo s tim. Dok ne oprostimo.

Praštanje? Što je to praštanje?

Praštanje, reče, je ključ.

Ključ? Ključ daje naslutiti da postoje vrata.

Preciznije rečeno, uske dveri.

A onda ovo:

Ne bi trebao govoriti da zao duh utječe na nekog čovjeka samo zato što se s njim ne slažeš Možda je u njegovim idejama moguće pronaći istinu.

Da, tako bi trebalo biti. Ne dajemo smrtonosni dar neprijatelju umatajući ga u paket na kojemu piše laži, otrov, obmana. Zamatamo ga u paket koji je privlačan oku i na kojemu piše ljubav, mir, jedinstvo.

Stvar je, možda, u tom, što se ja uglavnom slažem s tom filozofijom, do momenta kad postanem svjesna da nije ništa osim toga.

Pravo učenje postaje krivo, ako ga koristi kriva osoba, a krivo učenje pravo, kod prave osobe.

Trebalo bi zabraniti ovakve pisce. Duhovnjačenje opasan je zanat.

 

Komentiraj »

mentalitet gubitnika

Izgleda da jedina ja nisam pratila debatu. Al navodno, popravni je večeras.

(Dakle, sinoć je bila poviestna tv-debata našeg i protivničkog vođe stranke, a večeras je tv-analiziranje sinoćnje debate te debatiranje o istoj.)

O političkim izborima, kampanjama i – prvobitno sam bila natipkala ‘o političkoj industriji’, pa sam se predomislila, pa sad vidim da to je to, ali svejedno ostavljam čitatelju da sam odabere – objavila sam alegorijsku priču još davne 2012., a maločas sam pronašla bolju varijantu. Koja nije moja, ali ljepše opisuje stanje uma. (Dakle, ne znaš da l te zeza, duboko i stvarno vjeruje u to što piše, ili se radi o osobi bez ikakvih skrupula koja sebi diže cijenu spuštajući je svima drugima.)

Moramo naglasiti da se, prema današnjim shvaćanjima, povezanost s velikim količinama novca smatra najvažnijim znakom visoke inteligencije. Ta se iluzija razbije tek u osobnom kontaktu s ljudima na tim položajima.

Jedini autor* citiranog priručnika sam sebi persira čitavo vrijeme. Stvarajući dojam da nije usamljen u mnijenju koje iznosi. I sasvim sigurno nije. Iza nj je cijeli čopor ovih koji mu na riječ vjeruju, jer on je sposoban procijeniti, da su ljudi koji zarađuju velike novce slabo inteligentni.

A sad opet po političkoj debati:

Dakle, njih dvojica – istih. Međusobno, ne istih od prošlog puta. Jedan malo tiši, drugi malo glasniji. (Krivite za to profesoricu hrvatskog i njeno inzistiranje na liepom i izražajnom izražaju!) Navodno se takmiče u tom tko će biti bolji vođa u nekoj neodredivoj budućnosti, a zapravo to je natjecanje u ljepoti. A stalo je samo članovima stranki (član je onaj koji plaća članarinu), radi mogućeg / sigurnog uhljebljenja u nekoj neodredivoj budućnosti, te novinarima & analitičarima koji inače ne bi imali o čem pisati / debatirati. Za novac. Jer ima i naivaca koji pišu / debatiraju za badava.

Upravo sam potrošila cca 300 riječi i deset minuta svog vremena.

o_O

 

__________________________________________________

* Autor je ekonomski savjetnik koji je, pročitala sam tako, surađivao sa svim američkim predsjednicima demokratske stranke od Roosevelta nadalje. A sama je knjižica o preraspodjeli materijalnih dobara: glupi bogataši trebaju financirati pametne, i one koji će to tek postati, obične ljude, da bi društvo moglo prosperirati. A politika se vrti otprilike oko toga: uvjeriti što više običnih ljudi da su lumeni pod maskom.

__________________________________________________

Pitanja & Zadatci

Kad s djetetom pričaš na djetinji način, znači li to da imaš mozak djeteta?

odnosno

Da li je ispravno / potrebno / poželjno s djetetom pričati na djetinji način?

jer postoji netko tko će te (možda) (po potrebi) proglasiti osobom inteligencije ravne djetinjoj

Pretjerujem? Promislite ponovno!

___________________________________________________

 

Komentiraj »

Prisutnost

Ljubav odagnaje strah; ali u suprotnom, strah izopćuje ljubav. Strah isto tako izopćuje razum, izopćuje dobrotu, izopćuje i svako razmišljanje o ljepoti i istini. Ostaje samo nijemo ili usiljeno nasmiješeno očajanje nekog tko je svjestan nečije bestidne Prisutnosti u uglu svoje sobe, a zna da su vrata zaključana, da prozora nema. I onda se to Nešto počima nadvijati nad njega. Osjeća ruku na svom rukavu, ćuti smrdljiv zadah, dok se krvnikov pomoćnik, gotovo s ljubavlju, naginje prema njemu. “Ti si sljedeći, brate. Ovim putem, molim.” I u trenutku, njegov tihi užas prerasta u naprasnu ali uzaludnu mahnitost. Prestaje biti čovjekom među ljudima, razumnim bićem koje se razgovijetno obraća drugim razumnim bićima; postaje samo rastrzanom životinjom, urličući i upinjući se ne bi li se osobodio gvožđa. I na kraju strah izopćuje čak i ljudsku humanost. A strah, vrli moj prijatelju, strah je pravi osnov i temelj suvremenog života. Strah pred vrlo primamljivom tehnologijom, koja istovremeno s podizanjem našeg životnog standarda, uvećava vjerojatnost za našu naprasnu smrt. Strah pred naukom, koja jednom rukom oduzima više nego što drugom tako obilno nudi. Strah pred provjereno pogubnim institucijama za koje smo, u našoj samoubilačkoj lojalnosti, spremni da ubijamo i poginemo. Strah pred Velikim Ljudima koje smo, uz klicanje mase, uzdigli do vlasti neophodne za izobličavanje i podjarmljivanje nas samih. Strah pred ratom kojeg ne želimo, a opet poduzimamo sve što je u našoj moći da ga izazovemo…

sjećaš se ovog?

.šteta da propadne.

Stvaramo idola od istine; a kako istina bez milosrđa nije Bog, već samo njegova slika, ne smijemo ga obožavati i ne smijemo mu se klanjati.

Nerazumljivo mi je kako se mlade generacije klanjaju (je pretjerana je riječ, ali lakše mi je prepisivati nego smišljati smišljeno) bukowskom i sl. autorima. Osim nerazumljivog (opet) prkosa gramatici i pravopisu, nema tamo ničeg, čak ni prkosa redu ni razumu.

Krivim gimnazijsko obrazovanje.

p.s.

“Prisutnost” ova, za razliku od one iz prethodnog posta, je loša.

p.p.s.

ne, ovo nije Bukowski.

Komentiraj »

bolje biti ćorav nego mutav

Znači, cura nije imala za bus i kad je naišao kontrolor, pravila se gluhonijema.

– Sirotica. A nije loša. Koja šteta!

Na što je slučajni prolaznik mudro objasnio, kako to nije nikakva šteta, baš naprotiv!:

– Ženit! Odma!

(nego da ti kvoca čitav život oko glave)

Na što su se muške glave nacerile s odobravanjem.

Na što je djevojka (za udaju) promrsila:

– Ne bi da sam ćorava

###

Nevezano, a povezano, sjetih se dokumentarca (serije čitave) o životu u viktorijansko doba, pa ono, o položaju žene, gdje se kaže da kad bi se udavala, obitelj mladenke bi joj o svom trošku dala povaditi sve zube iz glave, da bi bila manji trošak mužu.

A kraljica Viktorija sama nije bila nikakva brkata žena, da bi joj se mogla prišiti etiketa ženomrsca ili primitivca kakve god sorte. Baš suprotno, u svoje vrijeme, bijaše prava ljepotica.

Navodim sve ovo kako bih, ne dokazala, ali naglasila, činjenicu da živimo ne u muškom svijetu, nego u svijetu koji su po svoj prilici, na svoju štetu, izmaštale – žene.

###

Dobro, što mi sad smeta:

Na kavi s prijateljicom, baš u momentu kad se trebalo krenut sa svakodnevnom jadikovkom, prišila se nepoznata žena sa svojom.

Ne znam točno o čemu se radilo (obično se isključim kad žene krenu s pričom), ali lupala je prstom po našem stolu, popila se moju vodu i kad mi se počela unositi u lice govoreći “Jesi, jesi, priznaj, priznaj”, shvatila sam da ima-slike-nema-tona taktika u ovom slučaju neće upaliti.

Dakle, priča je klasična, ugledna obitelj, muž zlostavljač, svekrva/jetrva vještica, jedan sin dobar drugi propalitet, kćer je mrzi i svašta joj čini, jer je na nju ljubomorna…

Ljudi nisu zanimljivi!

(pratim site o autizmu i prepoznajem se: ljudi nisu zanimljivi, od njih ništa ne možete naučiti, poze koje vam predstavljaju nisu njihovi izumi a pogotovo nisu oni sami. moraš li biti autist da to shvatiš? ili autisti jedini vide kroz privid, ali ne mogu ili ne žele to svima razglasiti)

Sjetila se svoje bake, prije nego joj je alchajmer potpuno uzeo razum, prepričavala je priče iz romana ili tv-sapunica kao da su njene vlastite. Uživljavala se u njih kao da su njene vlastite. Ne trebam ni govoriti da je znala biti jako uvjerljiva.

Ona sama, u svoje vrijeme, bila je pristojna žena, ali očito za svoj vlastiti gušt – prejednostavna.

Sjetila se, velim, za sreću svoje bake, i kako sam rješavala slične probleme, pa da razglasim:

  1. ostvarite kontakt očima (a napominjem da nije ugodno gledati u slijepačke oči. i tom se povlasticom obilno koristim)
  2. vidite koju ulogu vam je osoba namijenila u svojoj sapunici, i ostajući u njoj pokušate stvar okrenuti drugim smjerom
  3. nikakav fizički kontakt, osim medvjeđeg zagrljaja, ne smije dolaziti u obzir, jer riskirate biti proglašen zlostavljačem
  4. ne povlađujte i ne mrmljajte u bradu i
  5. najvažnije od svega, ne dajte im krila (da se radi o vama, biste li htjeli podršku tom stanju, ili bi tražili exit?)

Naravno, uvijek dobro dođe pomoć sa strane, ali današnji ljudi vole tragedije, vole priče, ćakule, makar i znali da su izmišljene, i onda priča na priču, eto ti belaja – i za buduće naraštaje.

Jest malo pretjerujem, da mrvicu se sprdam, ali te “kave s prijateljicama” uvijek su u kategoriji ne-znam-da-l-da-plačem-ili-da-se-smijem,pa-se-smijem-da-ne-bi-đaba-plakala.

Socijalni moment, složeni društveni kontakt, ma da!

(ubijati vrijeme, zločin je)

###

 

BONUS

Svako malo se uvjerimo kako se ovom poremećaju ne može pristupiti po principu što odgovara jednom, odgovara svima.

Po meni, ova misao opisuje svu tragediju modernih društava: svi isti, svima isto! Milom ili silom.

Tko se ne prilagodi – poremećen. Propao!

Tko se nije prilagodio – magarac je bio.

Sva sreća pa je povijest stalno demantira: zbog iznimnih pojedinaca ide se naprijed. Jedino zbog njih.

 

Komentiraj »