o klanjanju kumirima (1)

Najprije, sto je kumir? Ikona, kip, persona, ono sto se da izmisliti.

Klanjanje ovdje dolazi u znacenju slijepog vjerovanja, do ulizivanja radi ostvarenja vl. interesa, koje je preslo u naviku pa time izgubilo osjet razabiranja dobra od loseg.

Kad na primjer trebate doznaku, potvrdu ili uvjerenje, pa odete u nadleznu instituciju kod nadleznog sluzbenika, a on trazi, izrijekom ili sutke, da njemu zahvalite sto radi ono za sto je placen, tada se on klanja personi za koju je povjerovao da je njegova vlastita. Ali ako vi mislite da se morate pokloniti doticnoj sl. osobi, jer on osobno, vama osobno, radi osobnu uslugu, tada vi imate problem.

Ako vam uvjerenje treba da biste mogli ostvariti pravo koje bi vam inace bilo uskraceno, tada je drustvo u problemu.

A ako vam treba uvjerenje jer ste uvjereni da ga bas vi zasluzujete, tada je problem vas.

U nasem slucaju, na nasem primjeru, kumir bi bio i osoba i stvar: potvrda i pecat, odnosno gazda koji ima moc da ih udara.

Klanjanje se odnosi na ljude i na osobe, na onog u potrebi, i na onog koji se zaboravio, pa pomislio da nije vise covjek, nego lik koji ima moc da nesto da ili da nesto uskrati.

Razumijete?

…nastavit ce se…

mirisno ulje

Da samo jedna muha usmrdi puno mirisnog ulja, notorna je činjenica.

U zadnje vrijeme se ne mogu nenačuditi, kako to da se omjer pomakao u korist muha:

ne znam, koliko sam jasna, čitatelju, vjerojatno premalo (pomalo!), ali kao da su muhe postale pozitivci (jer ih je tako mnogo), a ulje … nešto što niti ne zaslužuje bolje, ni drugo, osim smrama.

Tako sam prijeneki dan imala čuti zgraženje nad našim primitivnim pretcima koji su umjesto sapuna (koji nisu poznavali jer su bili primitivni, jel?) koristili ulja!

A ja ulja koristim. I za kosu i za kožu i za hranu i za lijek.

I tako to oduvijek.

Ali, ono sto zelim reci:

u davnini, a to znamo jer postoje pisani dokumenti, bolje se ulje jelo, a onim se losijim mazala vanjstina.

Danas, naprotivnom, dva deca ulja za kozsu kosta koliko par litara onog za salatu, ako me razumijete, ili kilo onog za kuhanje i pecenje. Dakle, onoga za jelo.

Moglo bi se reci da stvari idu prema povrsini.

Da izlaze van.

Ili smo mi postali povrsniji.

Plosni.

Primitivni su, takodjer mislili, da je Zemlja ravna ploha.

Ili mi mislimo da su mislili jer uzimamo sve predoslovno i ravno.

??

Ali ono sto zaista strasi: nakon sto se prijede sa eksploatacije ulja (i plina) na tzv. zelenu energiju, od nafte ce se i dalje proizvoditi – plastika.

Sad pitajte, kakav je ovo rat.

omjer cijene i kvalitete

Poskupjet ce zivot, javljaju svi mediji: cijena nafte, struje i plina od proljeca ide u nebo, a posljedicno i cijena hrane, robe i higijenskih potrepstina, buduci da se sve sto je zivo krece pogonjeno spomenutim energentima.

Auta u kojima se vozamo, hrana koju kuhamo, odjeca koju peremo i peglamo, frizure koje njegujemo … bez obzira radimo li to sami, ili samo konzumiramo tudji trud i rad, koji i inace shvacamo zdravo za gotovo.

Gotovo je s tim. Od proljeca.

Na proljece cemo svi platiti nasu neodgovornu rastrosnost. A sad cu vam reci i sto pod tim mislim:

Ja kad kupujem, uvijek pazim na to da su stvari koje cu posjedovati, koristiti, pojesti ili darovati – kvalitetne.

Ako mi se sad jede slatko, gledam da je to cokolada, puding ili karamela, a nije mi bitan rok trajanja. Ovdje izmedju ponudjenog, biram cijenom najjeftinije.

Slican obrazac je primjenljiv na stvari ovako: ako se radi o novom mobitelu, gledam da stane u dlan, da je kompatibilan sa starim i da baterija drzi makar jedan dan. A ne je li iz Kine, SADa ili Europe. Niti jesu li ga slagala djeca, zatvorenici ili clanovi sindikata.

Za cipele mi je bitno da ne zuljaju i da ne proizvode buku kad se krecem, pa tek onda jesu li kozne, gumene ili od papira.

Sapuni, samponi, deterdjenti i omeksivaci ne smiju mirisati preintenzivno a pogotovo ne smiju ostavljati trag nakon ispiranja, na kozi, kosi, odjeci ni sudju. Ali ovo je vec lutrija.

A lutrija se ne moze namjestiti. To svi znaju. Lutrija je stvar srece, dobroga trenutka.

Da se moze namjestiti, ne bi bila lutrija, nego prevara.

¿¡

Je l i vama neobicno, kako to Oni znaju da ce zivot, na proljece, poskupjeti?

I sto se moze dobiti s otezanjem?

Za ilustraciju:

Probajte zamisliti cijene koje bi sad, svaki cas podivljale, da ih hrabri ministar (bankar, naftas … tkogod vec) ne drzi za uzde.

Pa kad se to pusti s lanca …

pande

Lakse je odglumiti sljepocu, nego gluhocu: samo izbuljite zjenice i zagledani u daljine, mozete govoriti sto god vam drago, bez straha da ce vas tko shvatiti ozbiljno. Mozda cete nekoga prestraviti, mozda ce vas htjeti zatuci, ali na koncu ce svak pametan okrenuti glavu i reci (ili pomisliti): “Pusti ludu nek’ lupeta.”.

Dok, usi su takve, kakve vec jesu. Tu su gdje jesu. Cak i kad u njih zabodete sluske. Cak i kad iz njih vire komadici vate. Mozete samo pjevati poznate pjesme.

Jer, nije uzalud receno, tko ima usi nek’ cuje. Imamo ih svi.

Dakle, ovo sad prenosim i ne znam, jel bilo za stvarno, ili mi se ucinilo samo, da su trenutni autoriteti sa radija rekli da antivakseri upravljaju tijekom ove pandemije. U njihovim rukama da je moc. O njima da ovisi povratak na normalno staro. I uopce sve ono sto inace treba da sistem napokon profunkcionira kako funkcionirati treba i mora.

Oni tu rijec – antivakser – izgovore kao da se radi o prljavom necem. Ne znam kako izgovore antiprotivnost te rijeci, koja opisuje Njih. A vide se dobro.

Bol(est) mijenja ljudsku narav, to je cinjenica, i ako je u vakcini esenca te bol(est)i, promijenit ce vas, vaistinu. Kako i na kol’ko dugo, nije nama znano, zato: Ljudi, promislite!

Svatko do sad zna nekoga tko je obolio, prebolio(1) ili preminuo(2) od te nove gripe.

(1) Bilo je to 15 tihih dana, za zdrave ukucane.

(2) Ozalosceni nasljednici su cekali godinama da se starosti i bolesti rijese. Da bi se medjusobom pocupali oko deviznog racuna i dva metra kuce. Sve po normalnome starom, stoga: Ljudi, cijepite se.

Cjepivo sto posto mijenja narav, mozda nam se svima posreci.

A ako je istina da ovi koji se i inace redovito peru, postuju tudju (i svoju!) privatnost drzeci distancu, imaju moc da sami odluce hoce li se razboljeti ili ne, te da o njima ovisi povratak na staro, odo’ ja u partizane.

🌲🐼🌲🌳🐼🌳

Ma nista, samo govorim da u stvarnosti stvari nisu tako crno-bijele. Oci su plave, a jezik je pink.

+

Najnovije mjere su prilika da napokon vidimo tko koga vise treba i tko zbog koga je uopce stvoren: sistem za ljude, ili ljudi za sssssisss…

(issspuhooo ssse)

prepalica

samo da zabiljezim za ubuduce, neka se nadje.. palo mi na um, dok smo gledali onu seriju ‘milijarde’, kad oni bogatasi jedu u tajnosti neke ptice koje su na rubu izumiranja, u mracnoj hladnoj sobi, s povezima preko ociju, i to je prikazano kao ultimativni gust..

kao, ptice se ulove u divljini pa se drze u zatocenistvu odredjeni vremenski period, pa se hrane nekakvim mesom koje inace ne bi jele, pa se izgladnjuju pa se kolju, skalpelima po tocno odredjenim podrucjima jer se mora iscijediti krv a da se ne osteti tkivo, ili tako nekako, uglavnom, zapravo je ljudski posao (obijest, halucinacije, ili sta vec, ali nikako ne bujna masta ili iskonsko znanje o necem), ono sto kosta, a ne ptice koje su na rubu istrebljenja, radi istog. jer, ptica je i kokoska.

vrabac, takodje.

prepelica!

i onda od te tice napravi se pasteta.

koja se prikazuje kao ultimativni uzitak.

ko je nije probao, nije zivio.

a u stvarnom svijetu, kad neko u’vati nesto na gusteraci, rugaju mu se da je zderac hrenovki i pasteta.

eeee, ali nije to TA pasteta…

(sirotinja svoju sebi moze priustit svaki dan, a bogatasi svoju moraju jest u tajnosti hladne sobe, s povezima preko ociju, da ne bi u’vatili sta nezeljenog. valjda.)

(sva sva sva sreca da se bolest sve cesce prikazuje kao luksuz: samo bogati ljudi sebi mogu priustiti kvalitetnu med. terapiju. a vrag je opet ucinio zamjenu!)

cheers

+++

apropos, imam u posjedu neki pravni dokument od prije par sto godina ‘de exterminatione passerum’, bas ovako.

d:sanje

nestasica kisika. ‘ko se i tom mogao nadat’? da ce se flasirat’ i distribuirat’, da ce si ne’ko moc’ priusitit’, a nekome da ce biti doniran.

kad smo onomad pisali o nestasici krvi, dobri su doktori pozivali i apelirali na druge dobre ljude, da daju da im se dobrovoljno uzme, spakira u kesice i smrzne.

a, kako se uzima kisik?

ono sto ja izdahnem, netko drugi ce udahnut. kad netko izdahne, netko drugi ce odahnut?

disemo li polovni kisik, kao sto oni koji si nemaju za nova, voze polovna auta, i nose polovnu robu, citaju polovna slova na polovnom papiru, ili displeju…?

zar ima takvih, koji ne zele koristen zrak koristiti pa im treba tvornicki ocisceni? je li zrak u boci, dopremljen iz amerike, bolji od onoga iz kine?

ako ne zelim udahnuti ono sto je moj bliski neprijatelj izdahnuo, smije li se zacepiti nos, pa nek bude bozja volja!

a sto ako stablo odluci ne podijeliti kisik koji izdise, udisuci ugljicni monoksid?

da kaze: a ne, dobri moj covjece, dosta si se ti moje rodbine naklao… zaboravi! tebi, ne dam!

i u inat, uvene.

e! bas to se desilo:

bijeli se covjek naklao divljaka, zasadio, mjesitimice, pitoma stabla, precivilizirana su rekla NE!, i tu ce biti prici kraj.

(kruske i jabuke)

(🍐🍏🍐🍎)

(‘ko je pomijesao?)

autofagija

Brojimo mrtve, kao da to nesto znaci. Broje se zrtve. Koga? Cega? Rezima? Nikada nismo bili blizi jedni drugima, ustajali postojanije. Stali sloznije.

Pitanje:

Kad tjelesne stanice svojevoljno odumiru da ustupe mjesto novome, znaju li da ove koje ostaju naricu i placu? Znaju li da se broje?

Samo ti meni nemoj gladna otic’! Umiri slobodno, od gastritisa, cira i zgaravice.. al gladna mi nemoj bit’.

Jedan od ponudenih odgovora je mediopasivan:

Bolje zderati, nego se zderati.

(pasiv bi bio: biti pozderan, koji lipi glagol)

svo zlo bilo u tome

misao dana je bila:

zlo je u tome sto svaki put kad odaberete manje zlo zaboravljate da birate zlo.

a ja se ne mogah sjetiti, cija je.

u igri su bili:

– Epikur

– Plutarh

– Seneka

– Stulic i

nitko od blogera koje pratim.

moguce da je stvar u imanju izbora. u protivnom – nema zla.

moj prešs

stvar je u tom što ja promatram svijet preko vindoza, a ona preko portala:

te vidi ljude koji krše ljudska prava, aute ubojice, pse koljače, i zaštitne maske iza kojih može biti bilo tko: prodavači prevaranti, šverceri i ratni profiteri.

♦

prije ovih loših vijesti, loše su bile one druge: posvuda i stalno se negdje na svijetu vodi neki rat, svađa ili razmirica. svako malo pukne neki vulkan, udari meteor, zatrese se tlo pod nogama. biološko oružje, masoni i židovi, teorije zavjere su meka za pametne.

♣

To želi biti pametan? Nitko. Pametni smo svi, ako su svi drugi glupi.

♠

(Duuuuuuuuuugo sam već na ovom svijetu pa znam da pametnima proglasimo one, koji se najbrže slože s onim što želimo dokazati, dok još sami u to ne vjerujemo.) Dragovoljno sam i svojevoljno sam – to je moj izbor – glupa.

♥

Moja ulica, moja cesta, moj put je uredan drvored, kao i do sada: S ljudima, bez ljudi, autima, vespama i kozama, sveisto je put. Moje je nebo čisto: s oblacima, bez oblaka, s pticama, insektima, zvukovima motora, klima uređaja, i usisavača – čisto. Zrak koji dišem – isti. Gorak? Malo. Mora se moc otrpjet sva ta silna pamet.

‘ko prije umre, duže će bit vječan

Nije pametno, ali zbrajam mrtve iz svoje generacije. Što ja znam, nekoliko samoubojstava, i posljedice neurednog života, ovisnosti i neumjerenosti. Cure koje su se objesile, bile su lude, muškarci koji su ugibali svojeručno, žrtve su ludih žena.

Sama sam još prije puberteta odlučila da se neću udavati, vjerujem da je to glavni razlog zbog kojega sam živa. A ludom te proglase i ovako i onako.

Kad to uzmete u obzir, biti izluđen ili biti proglašen ludim, i nije loš izbor. Pod uvjetom da vam ga daju. Ili pod uvjetom da ste svjetan da izbora imate. Moguće da bi većina čak i svjesno izabrala prvu opciju, u strahu od izopćenja. Zvanična ludastost daje slobodu koju većina ne bi znala podnositi.

No, htjela sam pisati o svojoj teti, koja je umrla, kako je pisalo u osmrtnici, nakon duge i teške bolesti, točno dan prije nego je trebala postati starosni penzioner. Kladim se da se sveti Petar smijao dok je zbrajao uplate za mirovinsko i za zdravstveno koje joj nije priuštilo drugo nego da pod stare dane (ili u najboljim godinama) postane zamorče nadobudnih ljekara.

Bila je profesorica povijesti i arheologije, i čitavi je radni vijek provela u jednoj osnovnoj školi drilajući petaše. Dalje od Staroga vijeka joj nikad nisu dali, jer je moderna povijest nešto što ona ne bi znala. Na sprovodu je bilo najviše tih malih. Njih stotinjak, ili više. Iako je bilo ljeto, i nije bilo nastave koja se trebala izbjegavati. Došli su provjeriti je li stvarno mrtva. Sarkofag je bio zatvoren. Velečasni je bajao dugo. Obitelj je dostojanstveno mahala lepezama. Čak moja mama je bila dobre volje. Ja sama sam se bila onesvijestila (pogledati prethodni post).

Tog sam ljeta shvatila da sam smrtna. Ne nakon pogreba mojih vršnjaka. Na pogrebu moje tete, koja je bila profesorica povijesti Starog vijeka, čitav svoj vijek u jednoj te istoj osnovnoj školi, a kojoj su priredili pogreb istog onog dana kad je trebala proslaviti umirovljenje i započeti svoj život.

Opet velim, nije pametno na ovaj način praviti račune, ali kako nemam koga, pitat ću tebe, čitatelju:

Kad shvatiš nečiju tuđu smrt kao ovakvo nekakvo near death experience, zapitaš li se na što si potrošio život?