rezonanca

(nema veze s rezonom)

saga o dopunskom

(post s upozorenjem)

Kad se zaljubiš u melodiju, ne zaljubljuješ se u melodiju, nego u događaj koji povezuješ s nj. (jesam li u pravu ili sam u pravu) I onda ti idu na živce ljudi koji ti krenu objašnjavat’ koji je izvođač u igri, tko je autor stihova i koje godine te povodom čega je točno nastala.

Isto tako:

mogu povjerovati da postoje ljudi koji rečenu melodiju doživljavaju svojom (jer su je poistovijetili s rečenim događajem) te su ljubomorni ili gnjevni kad čuju kog drugog kako je pjevuši (ili povezuje kakav drugi događaj uz njihovu pjesmu).

Međutoa nije to predmet!

Pratim nešto kako se obrazovani ljudi ljute na druge obrazovane ljude koji nisu doli načitani ignoramusi.

  • Trebalo bi čitati malo ali dobro!

&

  • Trebalo bi učiti kako čitati.

A moglo bi se za promjenu gledati svoja posla, također.

Pogledaš lijevo. Pa pogledaš desno. Iskaču ljudi koji misle da su pametniji od svakoga drugog te da su ti koji bi trebali obrazovati nekog, samo zato jer su pročitali nešto ili isprosili kakav certifikat.

Za nedajBože!

Ima li jedan bog koji je zao i drugi Bog koji je dobar?

‘oće reć’

u likara ideš po potvrdu i biljeg, a po čudesno ozdravljenje u međugorje

Dopunsko zdravstveno je, fakat, u rangu da nekom padne na pamet da se uplaćuje Dopunsko općinsko jer ne znaš kad će ti zafalit za takse za rodni, zemljišni (gađam bezveze) ili Dopunsko porezno za zlu netrebalo. (ili Dopunsko školsko, skoro napisah, ali to već postoji)

Prispodobimo:

Deset kuna za ispiranje ušiju, jedanput godišnje (AKO!), ili osamdest svaki mjesec za – šta točno? –

jer

Damir nije u sustavu!

 

Komentiraj »

mystery blogger award

Pravila su sledeća:

1 – Podelite logo Mystery nagrade u naslovu posta

2 – Ne zaboravite da podelite pravila

3 – Budite ljubazni i zahvalite onome ko vas je nominovao. Običaj je podeliti link, ali neću se buniti ako bude čokolada.

4 – Recite svojim čitaocima tri stvari o sebi

5 – Odgovorite na postavljena pitanja

6 – Slobodno iznenadite i nominujte 10 do 20 drugara blogera i obavestite ih

7 – Postavite drugarima pet pitanja. Nije nužno biti ozbiljan. I ne postoje glupa pitanja.

8 – I za kraj malo samoreklame, podelite link do svog najboljeg posta/postova. Budite skromni, kažu da je to neka vrsta vrline.

___________________________________________________________

Od osnovne škole nisam sudjelovala u ovakvim igrama, i baš me jako raduje što mi godina (blogerska) počinje mladenački!

Nominirao me daleki drug iz Slovenije, koji piše, uglavnom slobodnim stilom, sintaktički i gramatički neobično, “o borbi sa životom”. I kad piše vesele, i kad piše tužne, i one koje ne razumijem i one za koje mislim da mi je sve jasno, zamišljam ga kako se smije okrećući drugi obraz i životu i borbi za isti, i paše mi jako.

Što i nije mala stvar, budući da sam osvjedočeni i deklarirani introvert, lijepo opisan ovdje:

Why I like to be alone comic

izvor: https://www.quietrev.com/9-ways-to-explain-your-introversion/

a to je već više od tri stvari.

 

Boban je pitao:

1. – Kako ste danas?

Fala na pitanju!

2. – Vaša najmilija poslovica je:

Ne živi čovik samo o kruva

3. – Romani ili poezija? Zašto?

Poezija. Što idem starija, shvaćam da manje jest više.

4. – Zaljubljeni u život ili otuđeni od njega?

Po mojoj definiciji života, i po mojoj definiciji zaljubljenosti, definitivno ovo prvo. (iako bi možda moj psihijatar rekao drugačije, ali u prirodi je tog posla sumnjičavost koju prati depresija koju projicira…)

5. – Da li više pamtite događaje kad ste bili stvarno sretni ili mnogo nesrećni? (ovo je zabrinjavajuće pitanje)

Ne pamtim. Ali me podsjete, svako toliko, drugi ljudi na neku drugu mene, koju sama ne poznajem i polako mi počinje biti jasno zbog čega ovo jest zabrinjavajuće pitanje, stoga…

… ću brže-bolje predstaviti kolege blogere za koje sam sigurna da nisu još bili nominirani, i za koje sumnjam da će se odazvati igri, ali čast će mi biti i zadovoljstvo ukazati na njihov marljivo održavani optimizam :)

Dame i gospodo, to su:

porcija i pol

iscjeljivanje ljubavlju

lemon pi

story for you

također će mi biti drago ako će wordpress podsjetiti dragu i plahu poetesu kao i mojeg mladog i mračnog frenda, da ako i jesu nestali nisu zaboravljeni.

A pitanja su sljedeća:

  1. Uz pretpostavku da vjerujete u nad(naravna)bića, to bi bili a) anđeli ili b) vanzemljaci.
  2. Perete li ruke prije svakog jela?
  3. Borba ili bijeg ili…?
  4. Da se vas pitalo, rodili biste se kao… čovjek?
  5. Kako ste danas :)

I za kraj da izsamoreklamiram svoj društveno angažirani blog na kojem je, za razliku od ovog, svaki post antologijski, samo im nedostaje lajkova. Unaprijed hvala na strpljenju. (dok polijepim linkove… svi troje ste pozvani, naravno, sudjelovati, opet)

 

6 komentara »

nermin

sve je u redu, ne brini,

zabavlja me, zapravo,

odpuntavanje!

tko ono reče da sretni ljudi ne pišu,

pa tako to skoro

umalo!

 

vt

 

Komentiraj »

0 – le mat

vruće je strašno, i sad… kratko lepršavo gola leđa pupak i ramena… ka’ ćemo mi muški moć kratke gaće i lače na radno mijest0 ko i one šta… to je ekvivalent to šta one nose

& sad

Ja ja’na mislla da su muški pustili žene da rade da im ulješpaju sive svakodnevice a ne zato šta ima posla koje bi one radile (bolje). Ili ikakva posla, šta se toga tiče: sve je to iz šupljeg u prazno, držnedaj.

A jel ?

Treba patit za ljepotu!

Komentiraj »

murakami

znam po rukama

Ne bih ga pustila u život, kamoli u san, a čini se, došo je kroz tuđi:

– Svašta su pričali o tebi… govorili… i Ovo i onO… gornji dom donji dom… e Vaka e nakA… a ja, Ja san in reka, branija, he he, da si dobra

(o blagoš meni)

– jer Ja te vo O

(iznad svega lebdi duh moje mame. LIM! ko udarac, koji nikako da sleti. ko, tiha prijetnja, koja se ne ostvaruje, al se očekuje sad će svaki čas će. LIM!)

Pružam ruke da potapšem (iz sažaljenja) to zbunjeno govoreće (smeće).

Ali ruka koju vidim na nj koljenu ima grozne narančaste nokte.

I to, definitivno, ni u najluđem snu nije moja ruka.

Niti moj san.

Jer me sad poteže neko musavo dijete za majicu:

– Ta si ti ladila mojoj mami – vrišti – Ta s ladila – udara me šakicama.

BŽ masne kose sa strane gleda jecajući.

(o mouj bouže)

– Udri je, udri mišu moj, jače!

(iznad svega lebdi duh moje mati. i ona jecajući gleda. čeka se da mrdne. kaže nešto. da pomogne. Očekivano ništa.)

Pružam ruke da zagrlim to zbunjeno udarajuće biće(?).

Ali ruka koju vidim, hvata ženu masne kose i zavitla je u zid. Jednom. I opet. I opet.

I to definitivno, ni u najluđem snu, nije moja ruka.

Niti moj san.

Moja mati nikad nije bila moj idol. Moja desna ruka je beskorina. (Boli je zrak koji dira oguljotine i kraste.) A svojom lijevom ti postam ovaj čudan san.

Komentiraj »

prije laz

+

Kad se krećeš između svjetova, tako me baka naučila, treba učiniti znak križa i tiho se pomoliti. Prije sna. Pri izlasku iz doma.

Iz budnog u stanje sanjanja. Iz sigurnoga prostora u svačiji.

+

Teško mi pada ovaj prijelaz iz zimskoga u ljetno. Što je čudno, priznat ćete, ako znamo da sam rođena slijepa i da mi svjetlo ni sjena ne bi trebali značiti ništa.

+

Također je nejasno, zbog čega su se u tijelo posta, za razliku od naslova, uključili dijakritičari.

 

Komentiraj »

prisutnost

Otkad znam za sebe, promatram ljude, kako od ljudi, prose stvari koje im ne trebaju. I po tome mjere vlastiti uspjeh.

Odrasle, kršne, sposobne ljude, od ljudi koji im nikako i ni po čemu i ni u čemu ne mogu pomoći.

Stvari bez kojih mogu i za koje ne bi ni znali da postoje jer im ni po čemu nisu potrebne i koje će zaboraviti onog trena kad ih prime pod svoje.

  • Luđacima smo, možda, mi ludi.

Pretpostavljam, ptiću ispalom iz gnijezda postoje samo dvije vrste: ona koja će ga satrti u blato i ona koja će ga uzeti njegovat. Ali, kategorija je to ista – slučajnog prolaznika.

I tu se ništa ne može.

 

O moj bože, pričala mi je, kako je samo nije sram, puna dva sata, o nečijim tuđim skrivenim namjerama, o nečijem tuđem izrazu lica, o nečijoj tuđoj tužnoj samoći… Da bi na kraju, ljutita otišla.

Netko je jednom pisao o očima iskrzanim suzama ljudi koje su povrijedili. Zašto oni uporno hoće da su to suze koje gutaju jer su povrijeđena strana oni?

Kolo je to čudnih ideja. Glupost se voli grupirati jer joj je potreban oslonac. I mora se stalno kretati, jer je nestabilna.

Glupacima smo mi ludi.

Oh sasvim sigurno jesmo.

To sto posto.

<a netko tamo, u očekivanju drugog dolaska, traži čovjeka grijeha, misleći da je to jedan>

 

Komentiraj »

fleksibilnost uma

Zanimljiv pogled na parazite, pronađoh u Ouspenskyja

Jer

potomci životinja ne mogu bez Adamovih potomaka, reče Vrag. Vidiš, oni ništa ne mogu učiniti sami; poput majmuna, jedino što mogu jest kopirati ono što su učinili Adamovi potomci, ili tek uništiti sve na što naiđu. Ali Adamovi potomci mogu beskrajno stvarati i uništavati. Kamo oni krenu, sav ih život slijedi. Bez njih, potomci životinja ne bi daleko dospjeli. Ali Adamovi potomci nisu slobodni, oni su podčinjeni životinjama. I zato tako često uništavaju ono što su sami izgradili.

– Zar znači, potomci zivotinja nisu čak sposobni ni za uništavanje?

– Oh, uništavaju oni, ne boj se, reče Vrag. Sasvim su dobri kod uništavanja. Zapravo, mogu čak i graditi, samo… kako da kažem… po uzorku koji već postoji. Bit je u tome da je sve što rade sami, pa čak i uništavanje, nenadareno i označeno posvemašnjom ispraznošćum jednom kombinacijom dosade, apatije i apsurda. Vjerujem da si vidio takva djela. I iz tog se razloga Adamove potomke uglavnom cijeni, premda je važno zadržati ih pod kontrolom. Ali potomci zivotinja nisu toliko bespomoćni koliko su bili u tim ranim danima.

Primjetno su se razvili kroz to vrijeme, to jest od Adamove smrti. Pogledaj cijelu suvremenu kulturu, tehnike inženjersta, industrije i trgovine.

U isto to vrijeme Adamovi potomci su ostali na posve istoj razini kao i prije. Shvaćaš, za Adamove potomke evolucija ne postoji. Oni već imaju sve, samo to ne znaju, i smatraju se nečim posve drugačijim od onoga što doista jesu. No kad naiđu na nešto sto su zapravo zaboravili, to onda promatraju u svjetlu evolucije. Ali ova varka, koja se odnosi na sve s čime se susreću, lezi u potpunosti u njihovim vlastitim umovima.

Da nastavim, Adamovi potomci imaju silno mnogo predrasuda, i jednu vrst atavizma koji ih sprečava da zive u sadašnjosti. Potomci zivotinja nemaju ni traga ovoga atavizma. Na primjer, u principu, Adamovi potomci ne vrednuju stvari, i polazu vrlo malo važnosti na materijalno bogatstvo. Nemaju dovoljnu fleksibilnost uma i mašte – sposobnosti koje su, s druge strane, vrlo izrazito razvijene kod potomaka zivotinja.

– Fleksibilnost?

– Pa da. Adamovi potomci, na primjer, tek maglovito shvaćaju kako je moguće misliti jedno, reći nešto drugo, a učiniti nešto treće. Njihov razum nije u stanju prihvatiti takve zamisli, ili uvidjeti da netko moze imati posve različita mjerila za sebe i za druge, pa tako moze, na primjer, dopustiti i podrzati  bilo što što sam učini, dok tu istu stvar kod nekog drugog brani i osuđuje. U biti, oni bi htjeli da sve bude stalno, da se istina koja se dokaze u jednom slučaju iskaze jednako istinitom i u svim drugim slučajevima. Ali potomci zivotinja ispravno smatraju da bi to zivot učinilo vrlo dosadnim. Ne bi bilo raznolikosti.

Valja osim toga reći, kad već govorimo o tome, i da se nikad ne zadovolje formom i izgledom, već se uvijek trse da dosegnu bit, čime si stvaraju brojne nepotrebne probleme. Uzmi, na primjer, pitanja religije. Potomci zivotinja slučajno su i vrlo religiozni, ali njihova se religija ne miješa s njihovim zivotima. U stanju su je prilagoditi tako da odgovara njihovu načinu zivota. Ako učine nešto osobito neugodno, obično tvrde da to rade iz vjerskih pobuda, i da je to volja Bozja.

Kad se potomci zivotinja mole, uvijek od Boga traže da im nešto da, a najčesće stvari koje pripadaju njihovim susjedima i za kojima zude. Ako suretnu osobu koja se ne moli poput njih već na neki drugi način, smatraju hvalevrijednim takvu osobu udariti u zube. Ta tendencija ima mnogo zanimljivih posljedica i silno je pridonijela zivahnosti kroz povijest. Adamovi potomci ništa od toga ne razumiju. Oni ne znaju kako odvojiti vjeru od zivota i povući, recimo tako, dvije paralelne crte.

Potomci zivotinja savršeno razumiju da je zivot opaka stvar i da u njemu nema mjesta za sentimentalnost. Shvaćaju da u zivotu sila caruje, i prema tome se ravnaju. Potomci zivotinja uvijek si zamišljaju kako im netko zeli oduzeti ono što smatraju svojim vlasništvom. Devet desetina svoga vremena, a ponekad i svih deset desetina, provode u mislima o tome kako da ono što im pripada očuvaju netaknutim, i kako da se dokopaju vlasnistva drugih ljudi.

Adamovi im se potomci u tome uvijek umiču, kao i u mnogo drugih stvari. I, uostalom, mnogi od njih još se drze svojih mastarija, jer, vidis, oni jos uvijek imaju maglovito sjećanje na zivot prije Pada.

Pašu mi ovakve zamagljene stvari, otkad sam i službeno proglašena vješticom. Similis simili :D

Bitno je, bitno drugačije od vremena kad smo razglabali o dvije (minimalno) sorte ljudi, i kad sam pokušavala objasniti zašto mi je teško prihvatiti teoriju evolucije. Kano i devolucije.

Slučajnom je prolazniku možda nužno za objasniti da su u verziji koju ovdje donosi sam Vrag, Adamovi potomci potomci Lucifera, “Onog Velikog, koji se borio i suprotstavio, ne nebesima, nego zemlji, tvari ili laži, i pobijedio je. … Ali,

ni uz najbolju volju, ne mogu ti tu priču ispričati ništa bolje; vidiš, ona graniči sa stvarima koje ja ne razumijem. A ono što ja ne razumijem ne postoji.

 

<male bebe su vrazi>

6 komentara »

cinegir

trebao si pustit kad sam rekla pusti

jer ne vidim ništa sem tog silnog straha

za koji se držiš nokt i zubima

rekoh ti ne grizi

(izgubit ćeš glavu)

.

.

.

<ljudi obično misle za moju solarnu vodu da je alkoholna. kao ne možeš bit umiren i miran bez razloga. a boca je lijepa. podsjetnik da je drugi puta sklonim.>

 

Komentiraj »

podsvijest

Izgleda da se s mog balkona vidi balkon nekog tko joj je zanimljiv.

(da, zanimljiviji od mene, ali to nije ono što je strašno)

Ona se koristi pravom gosta, kojega kao poganska duša moram primiti kao da je bog sam, i ne libi se davati mi za primjer ljude koje po tom pitanju olajava, ako sam dovoljno jasna.

Je, donese Domaćicu (po 9,99) ili ciglicu kave, ali, opet, treba li meni ta kava sa akcije ili Domaćica, odnosno, koliko košta sivo zimsko nebo poviše mog balkona i njegov sveti mir. Dap, nije čist račun, i jep, nitko to ne može platit – zato i jest besplatno.

Na njenom mjestu bi mi bilo neugodno samo se sjetiti koliko sam je puta izbacila iz stana: par puta ufino (oh, zar je već toliko sati / imam još dvjestotinjak zadaća za ispravljanje, može mala pomoć ;), više puta do slov no, ali ne:

sa mog se balkona vidi nečiji balkon i ona svako malo besramno zirka preko ograde, a sve kao nisu njena posla, i čitavo vrijeme govori. Priča i priča. Priče koje nitko živ ne može pratiti. Znam da ja ne mogu.

Ali sad,

kad je otišla,

njene su mi iskrzane rečenice ostale kao podsvijest, moja vlastita podsvijest, i osjećam kako se pretvaram u čudovište kakvo se već misli da jesam. Jesam.

Istina je:

Ljudska je misao najjača energija u svemiru.

Većina ljudi ima neuredne misli. Koje se, kad ih se već bez prestanka potiče u kontekstu njihovih osnovnih ljudskih prava, ne boji izreći na glas.

Zato je kaos.

Komentiraj »