rezonanca

(nema veze s rezonom)

pravi hedonizam

Problem suvremenog čovjeka nije u njegovoj zloći. Upravo suprotno; on je obično ljubazan, iz praktičnih razloga. Samo, mrzi se dosađivati. Dosada ga plaši. Iako nema ničeg konstruktivnijeg i velikodušnijeg od svakodnevne doze praznog hoda. Trenutaka teške dosade. Nasamo. Ili u društvu?

Octave je napokon skopčao: Pravi hedonizam je – dosada. Jedino ti dosada pomaže da uživaš u sadašnjosti. Zbog čega onda svi bježe od nje, skrivaju se iza telke, interneta, videoigara, knjiga, časopisa? Kao da ima nečeg lošeg u tome da samo sjede i dišu.

Dok si pred telkom ili na nekom interaktivnom sajtu, ti ne živiš, na nekom si drugom mjestu, umjesto na ovom na kojem jesi. Možda nisi mrtav. Ali nisi ni pretjerano živ.

Bilo bi zanimljivo, izumiti stroj pa izmjeriti, koliko sati na dan provedemo tako: izvan trenutka u kojem jesmo, izvan mjesta na kojem jesmo.

Svi će nam ti strojevi upisati izostanak i pitati nas gdje smo bili. I bit će jako teško ispetljati se iz svega toga.

Stanje je nerazmrsivo.

Ništa se nije promijenilo vjekovima: čovjek i dalje od svoje tjeskobe bježi u svijet zabave. Samo što je zabava postala tako sveprisutna da je zamijenila Boga.

Kako pobjeći od zabave? Suočavajući se s tjeskobom.

Svijet je prividan. Osim kad je dosadan.

(Frederic Beigbeder: 14,99 €)

Komentiraj »

njoj sve dobro :P

…samo spontano..:*

Komentiraj »

ode to my family

Ne znam sad, je li na ovaj nacin sustav pokusao rijesiti eventualni problem potencijalnog obiteljskog nasilja, ili je ciljano isao na razaranje obitelji, ali dogodilo se da je “zanemarivanje” djece od strane roditelja, tzv. Odgoj, poceo rusiti sami sustav, i to je dobro!

Susjedova mala, trogodisnjakinja o kojoj sam zadnjih puta cesto ovdje pisala, je malocas ozbiljnim i cistim glasom viknula na taticu: Dobro, i sta ti sad s tim hoces postic! Sta ti to sad znaci!! Odlazi! Ne trebam te!

Kad smo sestra i ja, odrasle sestra i ja, dale suglasnost za smjestaj roditelja u staracki, pardoncek, Dom za seniore, okolina nas je gledala kao neodgovorne i nezahvalne individue. Kad su mamica i tatica nas dvije kao male, ostavljali bez nadzora, sorry, Pod Nadzorom, ista im je okolina pronalazila izgovore.

Sad to tako svi rade.

Govori mi sister, prije neki dan, kako joj je puna kapa svih i svega i kako jedva ceka da njih dvoje umru pa da se vrati u Kucu i napokon odmori.

– Cak razmisljam o prodaji ili zamjeni za neko tise i hladnije mjesto (kao da hladnije postoji). Nista me vise ne veze za ovaj kraj (kao da ikada jest): umrla je teta Draga, umrla je strina Kata, vise tamo nema ljudi..

– A oni?

– ‘ko?

Nekoc davno, nas dvije smo bile ‘ukrasna djeca’, znate ona sa dna zivotopisa: rodio se, skolovao se, radio, radio, putovao, ozenjen, dvoje djece. Nikoga vise ne zanima tko su ti roditelji..

A na ljestvici bezazlenih osveta to i nije tako lose.

Sad, sta sustav ima s tim: nema ljudi, nema snova – nema snova, nema price – nema price, nema problema – nema problema, nema sistema za eventualna rjesenja..

Znate onu narodnu: na potomcima ce ti se osvetit (valjda do sedmog koljena?) (ovisi o grijehu?) (nznm) (kog briga)

(u podlozi su cranberries)

Komentiraj »

lu tko?

Bila su vrata odskrinuta, te sam cula bolje i jasnije, od kojih su me komada nacinili i kako su tu cjelinu rastumacili.

Ne osjecam se lijepom ni privlacnom, ali u tome je kvaka: nece mi dopustiti da se ne osjecam tako – to je bit prijateljstva.

Oni ce mi nacrtati oci, dati glas, i ruku moju dati nekom da me vodi.

Poligon za tudji san. Do ostvarenja.

Da nisam bila prisutna i ondje gdje sam bila sama, povjerovala bih da su komadi mene koje drugi vide, jedina ja koja mogu biti. A ta je prisutnost bila to sto se racuna.

Trebalo je ocuvati zivot, pa sam zrtvovala personu da bi sacuvala kozu.

Sa istom cu lakocom, kada dodje vrijeme, zrtvovati kozu za dusu.

I to je to.

Komentiraj »

stvar i

Da se dusa utiskuje i u stvari koje koristimo znali su stari.

Zato je bilo bitno biti pazljiv sa svime, smatrali mi to zivim ili nezivime.

Nakon napustanja ovog materijalnog svijeta, ipak ostavljamo za sobom nekakvu materiju, zar ne?

Hoce li ljudi koji ostanu, u skrivenim skrinjicama pronaci dragulje ili drangulije, ovisi valjda o kolicini utisnute duse.

Ili o kvaliteti?

Znam za neke zene koje su cuvale ukrasne trake, omote cokolade, kino ulaznice i pramenove kose…

Znam neke muskarce koji su ostavili cavle, eksere i brokve…

Znam da nisam jedina koja za to zna, jer danasnji ljudi gomilaju smece na smetlistima pa se naknadno zale da netko drugi smrdi.

Znam da potajno svi cuvamo ponesto nepotrebno sramotno il’ sramno.

Netko zadrzi casicu pojedenog jogurta ili praznu kutijicu caja,

jer

nikad ne znas – za sta moze trebat.

Ali uglavnom, na taj nacin drze druge ljude.

I zovu to prijateljstvom.

(on ti ja bas bas bas dobar covjek.. puno ljudi zna.. i s vragom se moze)

Komentiraj »

bijeg iz laboratorija

‘ajmo! u maniri najpoznatijeg sportskog komentatora: “U ovim trenutcima upravo pocinje humanitarna utrka od puno nesto dionica po cetresidva kilometra, medjunarodnog karaktera, a za djecu obolljelu od raka.

‘ko ne meze trcat, kilometri su na prodaju, svaki po sto kuna, u protuvrijednostima, a sav novac se uplacuje direktno na racun klinicke bolnice, buduci da nasa regija neima djecju bolnicu.

Sto daje naslutiti da su ovdasnja djeca (relativno) zdrava, te da stvarne potrebe (do sad) nije bilo.”

Od ovoga mjesta, pa na dalje, najpoznatiji se sportski komentator pretvara u jednog od teoreticara zavjere te nastavlja: “Doci ce vrijeme kad ce se narod probuditi te shvatiti da su humanitarci, jednako kao farmaceuti i financijasi, dio strvinarske kaste koja parazitira na nasoj nepostojecoj muci.

Nije zivot taj koji je okrutan, nego oni koji vas drze u tom uvjerenju!”

Trka je zapocela. I tko to vise moze fermat?

U medjuvremenu, ugledni je novinar rekao, konacno smo se makli od epidemijskih statistika pa mozemo komentirati stvarne dogadjaje. Mlada specijalizantica djecje onkologije se nasmijesila jer je ispalo da ipak nije grizla pogresne obraze na mukotrpnom putu do novog statusa. A Markova mama je tiho zadrhtala, znajuci da jos uvijek ima na ovome svijetu bas dobrih ljudi.

Jel ima jos ko da se sjeca epizode iz Vodica za autostopere sa ona dva misa koja su uspjela pobjeci ludim znanstvenicima?

Dakle, iz perspektive nekoga tko jest:

Kaze se da je put u pakao poplocen dobrim namjerama.. Ja vam kazem da ne znate vi sto je to dobrota.. Bijeli su misevi postali prelukavi, bijeli su zecevi postali preskupi, bijeli su majmuni odbili suradnju, bijela su djeca jedina preostala. Nije taj novac za njihovo dobro ni za njihovo zdravlje. Oni samo hoce da ih pustite na miru!

4 komentara »

paranoia

jos jedna lijenonedeljna kontemplacija o prirodi stvari

Druga ovogodisnja smrtno ozbiljna prica o smrti ide nastavno na grcke prijedloge s dativom i tice se starice majke kojoj je pre Bozica umrla prija.

Znaci, svekrva ili jetrva ili svastika koja je bila samo koju godinu starija, i cije uginuce – jer bio je to pod povrsinom zdravi zivotinjski dogovor o neuznemiravanju, sve ako je na povrsini bio prisilno prijateljski – nije izazvalo ni strah od smrti s popratnom brigom za vlastitu besmrtnu dusu, ni ocekivanu tugu, nego otvorenu radost.

Sad,

kao sto postoji metafizika, ono sto dolazi nakon fizickog, tako postoji i metanoja, ono sto dolazi nakon uma.

Ako,

je ono nakon fizickoga oku nevidljivo, ruci nedodirljivo,

tako

je ono nakon ovog uma, tom istom umu nespoznatljivo.

Prvo i drugo su povrsina!

(na tijelo i na um se misli)

Ono-nakon-prvog i ono-nakon-drugog su, dakle, ili pod povrsinom ili izvan / iznad nje?

Primjer:

ove dvije zene, na povrsini prije, pod povrsinom stanje hladnog rata, ispod i tog sprata zivotinjski zakolji!.. ??

Kaze se da bog prebiva unutar svakoga od nas..

Je l me mozes pratit?

10 komentara »

metanoia

Dok je jos bio ziv, izbrojili su mu znanci i mnogobrojna rodbina, svaki novcic koji nije potrosio da bi zahvalio za njihova dobra djela milosrdja prama njegovu materijalnom tijelu:

Koliko je puta postar pozvonio, koliko mu nije dao dobre ruke, koliko nije davao unucicima, a koliki je koeficijent bio s obzirom na godine staza i na povlasteno radno mjesto.

Dijagnoza: skrt!

Samo za usporedbu, dole niz ulicu zivljase neki bas dobar covo kod kojeg su se stalno svi skupljali, i o kojem su bas dobro uvijek govorili dok god je placao ture. Nakon toga su ga proglasili alkoholicarem. Nakon toga se u susjedstvu uvrijezilo da su dobar i alkoholic, sinonimi. Da dobrota ide uz ruku i nogu s demizonon.

Ajmo opet uz cestu.

Dobru je penziju, velim opet, imao, a racuna u banci ne.

– Di su mu novci? – to ni pop nije doznao. Ali, nekako se racunalo da ih drzi pod krevetom, iza ormana, na vr’ kredence, da i’ je zakopa u vrtal.

Racunalo se s time.

Svaki put kad bi se doslo toboz’ pripomoc, pa proslo..

Ugl, da skratim, tipkam direktno u app i vec mi postaje naporno,

Dok je bio ziv, nije trosio sto je za zivota zaradio i mislilo se od njegove ce smrti profitirat makar rodbina ako ne i covjecanstvo, medjutim, nakon smrti nije bilo para.

Sve je ponio sa sobom u grob.

Ili na onaj svijet.

Sad,

zasto ti ovo tipkam?

Kako god da postoji metafizika, ono sto dolazi nakon fizickoga, tako postoji, mislim, i ono sto se zove naknadnom pamecu:

Zivio je Stric poput sveca. Poput onih svetaca koji se velicaju, spominju i slave crvenim slovima.

Gundalo staro, namrgodjeno, koje je tjeralo od sebe sve sta je ljudsko, bez razlike musko jal zensko, mlado i staro.

Samo on i dragi bog. I sta ce ti vise. Niti moze manje.

A nitko se nije sjetio to da spomene, sve ako je i vidio:

Sta je uzgor, a sta doli.

– doslovno uz cestu i niz, i

– figurativno sto skupite na ovom svijetu, ostaje za ovaj svijet.

Ako me razumijes..

Komentiraj »

bogojavljanje

Znas ono, kad kazu da djeca brzo zaborave.. a ja jos pamtim, i najvise me bole bas stvari koje su mi se radile u najmanjim godinama. One jos neobjasnjene. I uvijek od strane onih za koje se tvrdilo da me vole.

Zasto je cudno da sad ne znam sto je ljubav?

Razliciti ljudi za razlicite stvari u razlicitim momentima koriste jednu istu rijec.

Mrznja je cisca, jer se rijec ne koristi..

Strah, kao oporba, je jednako izlizan.

Tko si zapravo ti? Nikad te zapravo nisam upoznala.

Isto mi pitanje ponavljaju godinama oni koji tvrde da sam uvijek ista.

Svi se mi mijenjamo s modom, s godinama, a ti uvijek ista…

Vidis li gresku?

1 Komentar »

otac

Za malo ljudi znam, kojima rijeci nesto znace:

nisu rijeci za govorenje. Nisu rijeci za slusanje.

Izgovorene, samo su mrmor. Mrmotanje. A ove koje se pisu, jedva da tko cita.

Toboze, svi smo veliki citaci. Wannabe pisaci. Formiramo si drustva i druzbe. Grupiramo, i grupiramo se.

…likvide…

…rotacizmi…

Mudrac je rekao da bi trebalo pazljivije slusati one koji pricaju rijetko. Takvi da opazaju bolje. Pa ako imaju dara za sricanja i izricanja, to da bi bio – dar (od Boga).

Malo ih, velim, znam. Koji zaista, dok sute, misle u slovima, slogovima i srokovima. Da bi poslali unikatnu zelju za novi pocetak kalendarske, svecarske, rodjendanske Ere.

Tata je imao nesrecu da ga zivot stavi u okruzenje gdje je glasan (bezrazlozan) smijeh uzet kao “lijek” za sve. Kad bi samo otvorio usta da kaze, svi bi mislili da trebaju odgovoriti grohotom. Ne zato sto je pricao viceve, ili sto je izgledao smijesno, bas naprotiv, ne znam za pojavu koja vise zraci dostojanstvom, nego zato sto ne razumiju. (Sve ono sto se ne moze razumjeti, strasi. A lijek za strah, koji se ne moze ili ne zna ili ne smije unistiti, je smijeh.)

Sada, danas, vidim: koliko je to bio promaseni zivot.

Mozda je Mudrac mislio da bi trebalo pazljivije citati one koji pisu rijetko… Od Nove preko rodjendana do Nove.

I drago mi je sto sam tatu slusala rijetko.

A oponasala vise.

Komentiraj »