rezonanca

(nema veze s rezonom)

nerast

dobra stvar koju sam naucila citajuci osobne blogove je da nisam nimalo posebna. ostalo je jedino ljutiti se na roditelje koji su me dugo vremena uvjeravali da jesam. zlatno moje dijete.

svatko bas to i tako o sebi misli, odbijajuci pri tom kategoricki, vidjeti zlato u svemu ostalom. icemu drugom.

mozda u pocetku i mozda za igru, prepoznamo u nekom mrvicu svog zlata. to zlato je lazno. a to naucih citajuci tude osobne blogove.

mozete li zamisliti da u danasnje vrijeme postoje tutorijali kako pisati osoban dnevnik? u danasnje vrijeme duha uopce nema. sve sama pamet. koja je na prodaju.

u vrijeme mojeg odrastanja bio si tuzan i zalostan i razocaran u poznati svijet kad bi otkrio da je netko otkrio tvoj osoban dnevnik i citao ga radoznalim ocima. zasto smo ih vodili (jer jesmo ih, svi) (i svi su u dlaku isti)? i cuvali poput dragocjenosti?

danas je sve javno i sve se broji i sve se racuna. statisticki. lajkovima. komicima. srcima i cvjeticima.

ni u vlastitoj glavi nema tisine i nema samoce.

kao da se radi o necemu sramotnom i losem.

dok su blogovi bili anonimni jos je bilo nade. a onda smo dodali imena i prezimena. oibe s otiscima palaca i srednjaka. svu poeziju koju sam voljela citati, pisale su cure, u muskim odijelima. carolija je nestala. postavsi ljudima, prestali su biti bica. oh humanity!

zbog cega ti ovo govorim?

jer odbijas rasti. zajedno s vremenom. iako je vrijeme ostavilo trag na tebi.

i ne samo da sam odbijas rasti, ti zaustavljas rast. i negiras rast.

i zato sto postoji taj netko drugi. koji ne zna za vrijeme. a ipak je tu na vrijeme.

ako me razumijes

12 komentara »

zvjezdani prosutci

zadnje me vrijeme nalaze ovakvi maleni znakovi srece:

uhvatila sam bozju ovcicu kako kaki

(sad zamislite da je pticica, zvijezda padalica ili obicna bubamara, pa zbrajajte blagoslove 🤗)

4 komentara »

svo zlo bilo u tome

misao dana je bila:

zlo je u tome sto svaki put kad odaberete manje zlo zaboravljate da birate zlo.

a ja se ne mogah sjetiti, cija je.

u igri su bili:

– Epikur

– Plutarh

– Seneka

– Stulic i

nitko od blogera koje pratim.

moguce da je stvar u imanju izbora. u protivnom – nema zla.

3 komentara »

tiho

Nikada Ne raspravljaj s ljudima koji vjeruju u vlastite lazi!

– zato sam prestala pricati

– zato su me ucili da sutim

i tako sam pocela osluskivati glasove ispod izgovorenih rijeci

(jutros sam naucila novu: jasnosluh)

uglavnom su ljudi, sablasna tisina

aAaaa

‘vjera’ u ‘sebe’ je zeznuta stvar

Komentiraj »

ou nou ic ol vi nou

pun je k’o kolut sira (je l’ se sjecas sira iz mostara?)

slusam nirvanu*

plesemo na mesecini

(za sjutra ti spremam novu teoriju (zavjere), a sada…)

zivot je lijep

_____________

*all apologies

Komentiraj »

oba veze

ne znam zasto bih prevela pile preko ceste, a ne bih majku ili oca koji su me zaceli.

cinjenica da pomazem piletu, produkt je njihovog nastojanja, ne samo odgoja koji mi je, silama prilika, nametan.

njihov gen.

nije (bio) sebican.

iako:

bilo je vremena, kad su me bezdusno ostavljali drugim zenama na traljava cuvanja. bez jela, bez sna, bez zagrljaja potrebnih za zdravo naprijed.

ne govorim samo o susjedima, obdanistima ni o TeVeu.

na milost i nemilost utvarama iz ormara, ciganima iz kolica, krueli de vil.

da svijet nije crno-bijeli, shvatila sam rano; inace bi bilo tesko prihvatiti da oni nisu bijeli il’ da bijelo nije dobro… stogod!

Bezdusno! – kazu.

drugacijeg se duha, ostavlja starce u stacionaru, drugacijeg nejac u obdanistu, zar?

nema tamo* mudrosti koju bi cuvar mogao posrkati pa pljunuti za neko dobro (niti zlo), nicega nema. niti je bilo.

is praznim zivotom kakvim zivljase… o moj boze, zar bi tko priseban prodavao vlastiti ofspring? za kesicu srebra? yok! zato sto to tako svi.

postoji zivot zivot i postoji dru stveni zivot. treceg nema. drugi je pad.

luciferove minione takodjer nazivaju andjelima.

odraz u ogledalu.

darvinianska skala prema natrag.

ma nema veze.

Komentiraj »

nastavno na prethodni post

Komentiraj »

stalkanje

svijet bi bio ugodnije mjesto kad bismo mogli imati iste odnose s bliznjima, kao sto ih imamo s TV-om.

minimum dva metra udaljeni i potpuno kontrolabilni. na daljinu. sto, naravno, ne mora (niti moze uvijek) biti, niti ovisi o nama ni o njemu. bitna je mogucnost.

ali, ovo je samo ideja.

lik iz susjedne zgrade nas doslovno zlostavlja svojim zumiranjima i teleskopiranjima

i

na stranu sad, jesmo li zvijezde ili planete,

pravo je pitanje:

sta se tu moze s pravne strane? znate li tko bi bio nadlezan? panduri? povjerenici? drzava i politicari? i kako s tvar rijesiti a da bi bila rijesena na dobro bit sviju i za uvijek?

5 komentara »

o lajanju

trenutno ne mogu zamisliti koji je tip ljudi izmudrio da ‘pas koji laje ne grize’, ali nekako slutim da isti onaj koji je zaboravio da je pero ostrije od maca.

jos se ne mogu oprati od njihovih prljavih, prljavih smicalica

boze moj, pa zar nista: ni srca ni mozga

a sve im je bilo mapirano

Komentiraj »

grobno mjesto

Ljetna terasa (na onom dijelu rive koji se u moje vrijeme zvao seljačkim, u današnje, jedinim pravim građanskim) i stupovi društva.

Mladi su lavovi pozicionirani na obližnjem zidiću. Vrebaju, da zaskoče, kako se koje mjesto na terasi prazni.

To zovemo tijekom života.

Prijateljica me drži čvrsto oko struka, visi mi na ramenu, kao teški ranjenik, a njena me natapirana nalakirana kosa bocka po vratu poput dosadnog komarca koji nikako da krepa:

  • Sve sam ti dala – cmizdri – Sve_

Izgledada ću ove godine predavati i njenim unucima, kao što sam i svoj njenoj djeci. Od šesnaest različitih učiteljica, zašto baš meni “Sve!”?

Znamo se od osnovne, od petoga razreda mi krade lektire. Iako njena priča drugačije zvuči. Pretpostavljam, kad si čist k’o suza, možeš samo plakati. A narod nek’ laje! ‘ko to može kontrolirat’?

Prilaze nam neke mlade cure: unose mi se u lice, dok ne shvate da je moje mjesto već obećano.

Pa za majku, nije TO život!

_________________________________

ps

prvi dan ljeta :)

Komentiraj »