Nuždom i stidom natjerana (jer svaka se šuša referira na nj), samu sebe sam prisilila da dovršim, već jednom!, taj famozni “Sebični gen” the znanstvenika R. Dawkinsa:
I doznah da su:
usprkos uvriježenom mišljenju, golubi vrlo agresivne ptice
(str. 87. trećeg obljetničkog izdanja, izdavača Izvori, Zagreb, 2007)
Bila sam počela označavati budalaštine koje se tamo mogu pročitati, od one da ‘zdrav razum može zavesti’, i one ‘ubacio sam podatke u računalo i računalo mi je potvrdilo’, ali činjenica jest da ono što zovemo znanošću funkcionira na taj način, odnosno
da neima praktičnu primjenu,
da radi na tome da dokaže da ništa nije sigurno ni točno, odnosno
da je sama sebi svrhom.
Međutoa, ono stvarno genijalno, izdavač nam je otkrio na zadnjoj korici knjige, gdje citira (valjda) recenzenta New York Times-a, koji kaže:
Jedna od onih znanstvenih knjiga napisanih tako da se svaki čitatelj osjeća poput genija.
To je, zapravo, jedna od onih znanstvenih knjiga, kakve bi u mračnom srednjem vijeku, spalili bez puno žaljenja, i vrlo vjerojatno nitkom ne bi palo na pamet da bi bilo korisno sačuvati kakvu kopiju za svaki slučaj za buduća pokoljenja.
Dobro, je međutim, što je ipak ova i baš ovakva knjigica doživjela takvu popularnost da se, i prije nego je dospjela do ozbiljnih godina starosti (40 joj je godina tek) ugurala i u osnovnoškolske nastavne planove i programe, jer je moguće iz prve vidjeti o kojoj je vrsti šarlatanstva zapravo riječ.
To je teorija igara i nauka čopora. Popularna znanost je zato popularna.
A koliko je ozbiljna htjela biti, vidi! u dopunskim bilješkama u kojim autor ‘polemizira’ s kritičarima, i svaki se od njegovih odgovora može sažeti u “ja razumijem što ti govoriš, ali to je glupo, i to nije glupo zato što ja kažem da je to glupo, nego zato što je to jednostavno glupo”.
Ako se netko osjeća kao genije, onda zacijelo jest genije.
Prirodno (prirođeno) pravo.
Kakva šteta što se u nj sve vrti oko tog da nam je priroda neprijatelj protiv kojeg se treba boriti.
rezonanca 