fw:

LIMUN – tajna koja se ljubomorno čuva! Probajte ovo Iscjedite pola limuna, razrijedite s pola litre mlake vode i pijte. Pripravak alkalizira tijelo – super je.Limun (citrus) je čudotvoran proizvod za ubijanje kancerogenih stanica. Snažniji je deset tisuća puta od kemoterapije. Zašto mi ovo saznajemo tek sada ? Zato što postoje laboratoriji zainteresirani za proizvodnju jedne sintetičke verzije koja će im donijeti golemu zaradu. Vi od sada možete pomoći jednom prijatelju obaveštavajući ga da je limunov sok blagotvoran za sprečavanje te bolesti. Njegov ukus je lijep i ne stvara one strašne posljedice kao kemoterapija. Ako imate mogućnosti, zasadite limunovo drvo na terasi ili u vrtu. Koliko ljudi umire dok se ljubomorno čuva ova tajna, da ne bi bili pogođeni multimilioneri velikih korporacija. Kao što znate, stablo limuna je nisko, ne zauzima mnogo prostora i poznato je po svojim raznolikim plodovima. Možete uzimati limun na različite načine: možete jesti plod, cijediti ga i praviti razna pića i kolače. Pripisuju mu se različita svojstva, ali najbolji učinak ima na ciste i tumore. Ova biljka je dokazani lijek protiv svih tipova raka. Smatra se takođe da je on antimikrobski agens širokog spektra protiv bakterijskih infekcija i gljivica, da je djelotvoran protiv internih parazita i crijeva, da regulira veoma visoki krvni tlak i živčane poremećaje te da djeluje antidepresivno. Izvor ove informacije je fascinantan: on pot iče od jednog od najvećih proizvođača lijekova na svijetu, koji tvrdi da poslije više od 20 godina rada u laboratoriji od 1970. god. je ustvrdio kako limun uništava maligne stanice u dvanaest vrsta raka, među kojima je rak debelog crijeva, dojke, prostate, pluća i gušterače. Sastojci ove biljke su pokazali da djeluju 10000 (deset tisuća) puta bolje od Adiamicina, kemoterapijske droge za usporavanje rasta kancerogenih stanica. Ono što je još iznenađujuće jest to što limun uništava kancerogene stanice, a ne utječe na zdrave stanice. Naučni institut za zdravlje, L. L. C. ; 819 N. Koz ul., Baltimore, MD, 1201. Institut de Sciences de la Santé ; L. L.L., 819 N. Causez Street, Baltimore, MD 1201. POŠALjITE SVIMA ! ! ! NE ČUVAJTE OVO SAMO ZA SEBE  ! ! ! … POŠALjITE PRIJATELjIMA        NEKA ZNAJU ! ! !

 

prijatelji životinja

Povele su žene neki razgovor o – dobroti –

Uvijek se svodi sve na to isto.

Kad se ne možeš pohvaliti onime što imaš, tad se hvališ onime što jesi.

Unutarnja ljepota vs. vanjska.

Fingirati je mogućno i jednu i drugu. S tim što za drugu trebaš imati (para), a već smo prije vidjeli da nemaš.

Pa ti preostaje samo da trtljaš o tome kako te je nešto jako ganulo, ili kako si nekome u nečemu pomogao, ili koji ti je horoskopski znak ili omiljena boja te koje su mu pridodane (pozitivne) karakteristike…

O životinjama se sada pripovijedalo:

O kućnim ljubimcima, pače:

E, ova voli pasiće, ona mačkice, ova kornjačice, ona kanarince (jedna je čak ukebala priliku da izrazi i neobičnu stranu svojeg osebujnog velikog malog srca, te rekla da voli zmije i gušterice) …

Inače, izbjegavam sudjelovati u takvim razgovorima, ali jedna me je dobra duša upitala (baš mene, lično i personalno):

– A, ti imaš velik stan, baš bi mogla nabavit i nekog kućnog ljubimca…

– A što nudite? – rekoh.

Ahahahaha

– NIšta, nego onako… – kao da se zbunila – Životinje su slatke, a ti imaš mogućnosti.

Odgovorila sam da ne bih hvala, ni ribicu, ni mrava, ni tića u ćibi…

… nastavak priče bi glasio:

Jer mislim da je držanje životinja po stanovima okrutno i sebično i neuredno, pogotovo ako ih držiš radi slatkoće, ali na glas sam rekla da životinje smrde i da je to prevelika odgovornost. Tko sam ja da im kvarim priču.

 

 

 

<naravno da me nije taklo. toliko me nije taklo da moram to stavit na blog.>

sotona

Ajd’, janje moje, da ti ispričam priču, o duhovima i o ljudima, i o tome kako su drugi za razliku od prvih sposobni napraviti velika zla i ovima prvima i ovima drugima:

Aniti je pao kofer na glavu. Onaj metalni sa sigurnosnom šifrom i s ključevima. Sad nosi samo jedan flaster, preko nosa, jer su joj se naočale zabole u hrskavicu, i sreća da su samo u hrskavicu, da su kojim slučajem bila starinska staklena stakla, možda bi joj prsnula po očnim jabučicama. To se dogodilo točno petog desetog, na dan učitelja. Ravnateljica je trebala neke novce, koji se, a to je važno napomenuti zbog fabule, čuvaju u tom šifriranom koferu, jer škola nema za sef, a koji se opet drži na vrh ormara na tri noge (ne znam za čavle), jer je to, kao najsigurnije mjesto, i tako je Aniti, dok se verala po stolicama, jer škola nema ni za skale, palo svo to dragocjenje po glavi. I ozbiljno je povrijedilo. I kad kažem povrijedilo, ne mislim samo na nosnu hrskavicu. Niti na njen ponos. Jer, takve se gluposti događaju samo bedacima u američanskim filmovima. Ona je ozbiljno i zaista zaplašena. Znate kakav je narod, suosjeća samo s likovima iz romana ili s tok-šovova, ali u stvarnom životu simpatiju (ni empatiju) ne zna pokazati. Jer je to nešto što se ne može fingirati? Ili zato što su emocije za slabiće? Anita je uskoro postala glavni sprd!

Neki dan mi priča:

– Nisam ja neki fanatik. Ali stalno mislim, zašto se to meni događa. I Isusa su tako, nevinog i čistog, mučili i razapinjali. A zašto? On je došao da nas spasi, a mi smo se na nj obrušili drvljem i kamenjem. Tako i meni…

… nabraja na prste što joj se sve samo u zadnjih par dana dogodilo…

– Znam ja da ja imam neprijatelje i da ima ljudi koji mi žele zlo. I onda ja pogledam prema nebu: Bože moj, spasi ih jer ne znaju šta rade…

… slijedi nekoliko citata s nedjeljne propovijedi…

– I uzmem ja molit, za svoje neprijatelje, kad ono: počele mi stvari ispadati iz ruku, počeli me ljudi gurat rukama, gazit po nogama… Sotona! Ne da mi da molim za njih. A šta on jače po meni, to moja molitva jača i jača!

Skupile mi se suze iza očiju. I sad mi je još grop od njih u grlu. Došlo mi da zagrlim tu sitnu ženicu, al mislim da bi mislila da sam lezbača. Znaš, milo moje, kako ljudi vole misliti da su važni i da se o njima misli, e pa od svih, ovo mi je najčudnija varijanta.

 

knjižničari pojma nemaju

Zbog čega ne čitam domaće autore? Jer čitam domaće blogove.

U čemu je razlika? Na tiskani medij se objavljuju samo oni koji imaju veze i poznanstva (ili koji su dovoljno uporni ili dosadni) (skoro ko u javnim službama: vidi moj drugi WP blog :D). Dočim blogove biram sama.  Pa znadem nabasati na one koji i imaju nešto za reći.

<Vidim sad da sam ovo malo smotano napisala, a dužnost prema slučajnom čitatelju me tjera da pojasnim: pod “domaćim autorima” se misli na objavljene romane domaćih pisaca, a pod “domaćim blogovima” se misli na blogere koji pišu na hrvatskom ili sličnim jezicima. >

ALI

dogodilo se da sam prošli tjedan posudila domaći roman. Na koricama je pisalo nešto kao “remek-djelo, sa svim predispozicijama da postane bestseler…” Mislim da je svojevremeno bio prodavan na kioscima za dvajspet kuna. Što mu je diglo tiražu, dok za prodaju (i čitanje) ne mogu tvrditi…

I SAD

uzmem ja čitati taj Roman.

Prvi me odlomak nije zaintrigirao. Stil je ofucan. Jezik psovka. Ali ne na Kamovljev način. Psovka bez smisla. Osim da ispuni “broj riječi”. Horvatska moderna? Fakat, kako tih ranih dvijetisućetih kopulativni glagoli nisu ušli u književni (misli se, standardni) jezik, kad ih je književnost tako obilno koristila? Fabula sprčkana. Ali ne vuče te da hvataš te konce da bi ih povezao u smislenu cjelinu. Velim: gubitak vremena.

ALI

iz poštovanja prema autoru (jer ipak pratim njegov blog), okrećem i drugu stranicu, i poglavlje i obraz… I najedanput, vidim – neće dalje. Slijepljene stranice. Stodvajstreća za stodvajsčetvrtu.

hm

Probala sam ja to uredit. Nevidljivo i bezbolno. Ali, drži se stodvajstrica za četvrticu ko pijan i plot, po cijenu uništenja.

Vrtim i okrećem. Na zadnjoj korici, na onom listiću iz blokića, osim mog pečata jošte ih je desetak, dvanaest da budem precizna :D … je l’ moguće da sam tek Ja, trinaesta, primijetila da s knjigom nešto ne valja (u fizičkom smislu)?

ITAQUE

Na infopultu (!) knjižnice, odnese štreberica knjigu i prijavi nedostatak.

– A? – prozbori knjižničarka.

– Stranice su zalijepljene. Nečitljiva. Stavite sa strane dok ne uredite.

– Ae. – prolistavši knjigicu – pa samo na jednom mjestu!

omen

Ovo je stara priča, ali dobro opisuje pogubnost i štetnost (samo)utjehe :

 

Gospođa K, koja živi s mamom, odraslim sinovima i mužem (baš ovim redoslijedom), bila je jako zabrinuta zbog toga što stariji, od ove dvojice odraslih, mjesecima (godinama) ne izlazi iz sobe, osim na WC. Dijete (čovjek?) je stalno buljilo u kompjutor, a ako bi mu netko povirio u sobu, znalo je biti “drsko i bezobrazno”. Gospođa K se neko vrijeme bojala da ga ne bi uvrebali pedofili s interneta, a onda je umro Steve Jobs. Od raka gušterače. I svijet su preplavile biografije, citati i nadahnuti govori ovog kompjuteraša. Gospođi K nije dugo trebalo da zbroji dva i dva, te je shvatila da njen sin radi na programu koji će mu donijeti svjetsku slavu i brdo love ili bar jedno od dvoga.

Cijelo to vrijeme ostatak obitelji ne radi baš ništa specijalno: jede hrenovke i paštete, odlazi na posao i vraća se s posla, te gleda televiziju.

Stariji ne pokazuje znake da je program pri kraju (ja mislim da je na igricama, ali tko mene pita), i gospođa K počinje gubiti nadu..

A onda je mama svršila na hitnu, zbog problema s gušteračom…

R51

Zbog čega vi sa mnom razgovarate kao s djetetom?

Jer vas podsjećam na nekog, kao jako dragog? A u tim godinama znate da je dragost osobina koju možete pridjenuti samo djeci. Da bi se činila bezpredumišljajna.

Jer morate pod svaku cijenu ostaviti dojam dobre i tolerantne osobe? A takvi su, u pravilu, oni koji vole patronizirati.

Jer ste prepovršni za razgovor sa sebi ravnim? A lakše je biti u pravu, dok si “stariji & pametniji”

 

 

 

 

A neki put:

kad se samo želim sklupčati u kuglicu i ridati, zbog čega se onda ne ponašaš ko da sam dijete. kojem je potrebna utjeha.