pravi hedonizam

Problem suvremenog čovjeka nije u njegovoj zloći. Upravo suprotno; on je obično ljubazan, iz praktičnih razloga. Samo, mrzi se dosađivati. Dosada ga plaši. Iako nema ničeg konstruktivnijeg i velikodušnijeg od svakodnevne doze praznog hoda. Trenutaka teške dosade. Nasamo. Ili u društvu?

Octave je napokon skopčao: Pravi hedonizam je – dosada. Jedino ti dosada pomaže da uživaš u sadašnjosti. Zbog čega onda svi bježe od nje, skrivaju se iza telke, interneta, videoigara, knjiga, časopisa? Kao da ima nečeg lošeg u tome da samo sjede i dišu.

Dok si pred telkom ili na nekom interaktivnom sajtu, ti ne živiš, na nekom si drugom mjestu, umjesto na ovom na kojem jesi. Možda nisi mrtav. Ali nisi ni pretjerano živ.

Bilo bi zanimljivo, izumiti stroj pa izmjeriti, koliko sati na dan provedemo tako: izvan trenutka u kojem jesmo, izvan mjesta na kojem jesmo.

Svi će nam ti strojevi upisati izostanak i pitati nas gdje smo bili. I bit će jako teško ispetljati se iz svega toga.

Stanje je nerazmrsivo.

Ništa se nije promijenilo vjekovima: čovjek i dalje od svoje tjeskobe bježi u svijet zabave. Samo što je zabava postala tako sveprisutna da je zamijenila Boga.

Kako pobjeći od zabave? Suočavajući se s tjeskobom.

Svijet je prividan. Osim kad je dosadan.

(Frederic Beigbeder: 14,99 €)

d:sanje

nestasica kisika. ‘ko se i tom mogao nadat’? da ce se flasirat’ i distribuirat’, da ce si ne’ko moc’ priusitit’, a nekome da ce biti doniran.

kad smo onomad pisali o nestasici krvi, dobri su doktori pozivali i apelirali na druge dobre ljude, da daju da im se dobrovoljno uzme, spakira u kesice i smrzne.

a, kako se uzima kisik?

ono sto ja izdahnem, netko drugi ce udahnut. kad netko izdahne, netko drugi ce odahnut?

disemo li polovni kisik, kao sto oni koji si nemaju za nova, voze polovna auta, i nose polovnu robu, citaju polovna slova na polovnom papiru, ili displeju…?

zar ima takvih, koji ne zele koristen zrak koristiti pa im treba tvornicki ocisceni? je li zrak u boci, dopremljen iz amerike, bolji od onoga iz kine?

ako ne zelim udahnuti ono sto je moj bliski neprijatelj izdahnuo, smije li se zacepiti nos, pa nek bude bozja volja!

a sto ako stablo odluci ne podijeliti kisik koji izdise, udisuci ugljicni monoksid?

da kaze: a ne, dobri moj covjece, dosta si se ti moje rodbine naklao… zaboravi! tebi, ne dam!

i u inat, uvene.

e! bas to se desilo:

bijeli se covjek naklao divljaka, zasadio, mjesitimice, pitoma stabla, precivilizirana su rekla NE!, i tu ce biti prici kraj.

(kruske i jabuke)

(🍐🍏🍐🍎)

(‘ko je pomijesao?)

znak jone

Kao pripadnica rizicne skupine, medju prvima je dobila prvu dozu.

– Svako zlo, za neko dobro – komentirala je.

Daaa, i obratno…

Vice se Versa pokazao u obliku astrazenikinog cjepiva koji za prijespomenutu rizicnu skupinu, predstavlja rizik.

– Svasta se moze dogodit’ – mozete li zamisliti paniku u glasu? – Jedna od nuspojava moze biti cak i smrt!

– Pa zar nismo svi smrtni? Zar ce tko od nas ostati za sjeme? Sto smo posijali, posijali smo, inace bi na grobljima iz zemlje nicali ljudi, a ne cempresi…

– Kako mi mozes to rec’? Ti nemas dusu!

A onda se okrene prvoj sljedecoj dusi:

– ‘si cula sta mi je rekla? Ona nema dusu!

Onda se prva sljedeca okrene sljedecoj, pa sljedecoj, pa novoj i novoj…

Lancana reakcija? Zarazna bolest? Kojoj se trazi uzrok u drugim ljudima.

💉💚

Isto bi se dogodilo, i da je cjepivo bilo od jonsona.

💚💉

Ugl.

danasnja misao dana:

Sto tako tjeskobno brinete o tom sto cete jesti ili obuci, zar nije duh vazniji od tijela, a tijelo od odijela?

Svakom je danu dosta njegove muke.

no, no, no

Ne bojte se onog koji moze umoriti tijelo, nego onog se bojte, koji ima vlast, nakon sto uzme zivot, ostaviti ga u paklu…

😮

njoj sve dobro :P

…samo spontano..:*

Full moon calendar 2021: When to see the next full moon | Space

https://www.space.com/16830-full-moon-calendar.html

izgubljeni u prijevodu

Od svih elemenata, mudrac bi trebao odabrati Vodu za svojeg učitelja.

Voda je popustljiva, ali svime vlada. Voda gasi vatru,

Ili ako shvati da će biti poražena, pobjegne u obliku pare i preoblikuje se.

Voda ispire mekanu Zemlju, ili, kada bude suočena s kamenjem, traži kako ga zaobići.

Voda nagriza željezo dok se ne smrvi u prašinu; natapa atmosferu zbog čega vjetar umire. Voda popušta preprekama svojom varljivom poniznošću, jer je nijedna sila ne moze spriječiti da slijedi svoj put prema moru.

Voda pobjeđuje popuštanjem; nikada ne napada, ali uvijek pobjeđuje zbog svoje poniznosti,

Prihvaća pasivnost, djeluje iz nedjelovanja i osvaja svijet.

(Tao Cheng, 11. stoljeće)

“varanje, pretvaranje, pasivna agresija…”

– eto zbog čega mudraci nerado dijele mudrost koju su stekli

ode to my family

Ne znam sad, je li na ovaj nacin sustav pokusao rijesiti eventualni problem potencijalnog obiteljskog nasilja, ili je ciljano isao na razaranje obitelji, ali dogodilo se da je “zanemarivanje” djece od strane roditelja, tzv. Odgoj, poceo rusiti sami sustav, i to je dobro!

Susjedova mala, trogodisnjakinja o kojoj sam zadnjih puta cesto ovdje pisala, je malocas ozbiljnim i cistim glasom viknula na taticu: Dobro, i sta ti sad s tim hoces postic! Sta ti to sad znaci!! Odlazi! Ne trebam te!

Kad smo sestra i ja, odrasle sestra i ja, dale suglasnost za smjestaj roditelja u staracki, pardoncek, Dom za seniore, okolina nas je gledala kao neodgovorne i nezahvalne individue. Kad su mamica i tatica nas dvije kao male, ostavljali bez nadzora, sorry, Pod Nadzorom, ista im je okolina pronalazila izgovore.

Sad to tako svi rade.

Govori mi sister, prije neki dan, kako joj je puna kapa svih i svega i kako jedva ceka da njih dvoje umru pa da se vrati u Kucu i napokon odmori.

– Cak razmisljam o prodaji ili zamjeni za neko tise i hladnije mjesto (kao da hladnije postoji). Nista me vise ne veze za ovaj kraj (kao da ikada jest): umrla je teta Draga, umrla je strina Kata, vise tamo nema ljudi..

– A oni?

– ‘ko?

Nekoc davno, nas dvije smo bile ‘ukrasna djeca’, znate ona sa dna zivotopisa: rodio se, skolovao se, radio, radio, putovao, ozenjen, dvoje djece. Nikoga vise ne zanima tko su ti roditelji..

A na ljestvici bezazlenih osveta to i nije tako lose.

Sad, sta sustav ima s tim: nema ljudi, nema snova – nema snova, nema price – nema price, nema problema – nema problema, nema sistema za eventualna rjesenja..

Znate onu narodnu: na potomcima ce ti se osvetit (valjda do sedmog koljena?) (ovisi o grijehu?) (nznm) (kog briga)

(u podlozi su cranberries)

lu tko?

Bila su vrata odskrinuta, te sam cula bolje i jasnije, od kojih su me komada nacinili i kako su tu cjelinu rastumacili.

Ne osjecam se lijepom ni privlacnom, ali u tome je kvaka: nece mi dopustiti da se ne osjecam tako – to je bit prijateljstva.

Oni ce mi nacrtati oci, dati glas, i ruku moju dati nekom da me vodi.

Poligon za tudji san. Do ostvarenja.

Da nisam bila prisutna i ondje gdje sam bila sama, povjerovala bih da su komadi mene koje drugi vide, jedina ja koja mogu biti. A ta je prisutnost bila to sto se racuna.

Trebalo je ocuvati zivot, pa sam zrtvovala personu da bi sacuvala kozu.

Sa istom cu lakocom, kada dodje vrijeme, zrtvovati kozu za dusu.

I to je to.

jadanaest je

Danasnja dilema je bila: slusati zvona na molitvu ili slusati podnevne vijesti.

Nema, da se ogradim na samom pocetku, u nasem kvartu zvonika koji bi imao konopce i zvona. Zvuk je nasnimljen i pusta se na najjace. Zupljani bi bili ogorceni, ali im je objasnjeno da trebaju biti ponosni jer su ga platili skupo. Pa sute.

Nema u nasem kvartu niti prozora s kojeg bi pogled pucao na zvonik. Kad bi ga bilo. Time je kupljeni zvuk dragocjeniji.

Slusali smo zvona.

Ne zato sto znamo napamet i danasnje vijesti i sutrasnje vijesti i one za sljedeci tjedan: red statistike, pa red prirodnih katastrofa, pa red procitavanja prepucavanja sa fejsa, anonimnih likova kao i onih koji misle da imaju imena koja nesto znace.

Nego zato sto je nasnimljeni zvuk jos istiji od onoga jucer i od prekjucer i od onog od proteklog tjedna.

Zbog cega se ljudi toliko boje smrti? Mozda znaju da nisu imali dovoljno dobar zivot pa ce biti svrstani u pakao jos gori od ovoga?

Happy Valentine’s Day

Ona moja baka (jer imadoh jos jednu) (no, nema li svatko, makar dvije?), koja nije znala praviti kolace, imala je obicaj kupovati velika pakiranja napolitanki s kremom od cokolade. Moram ti priznati, citatelju, da su ta pakiranja cudnovato nestajala, iako smo mi djeca imala strogu zabranu nejedenja vise od dvije napolitanke dnevno. Ne samo debljina, nego i razne druge opasne bolesti, bile su stalnoviseca prijetnja. Ne batine, niti kazne neizlaska vani.

A onda, je je dna od nas pitala:

– Ali zasto?

– StA zAstO!

– Zbog cega se kupuju velika pakiranja, ako ih ne smijemo jesti do isteka roka upotrebe?

– KOjeg rOkA!

– Upotrebe.

– Sve je tO prOpisAnO! NA pOledjini pise: prepOpucenA dOzA zA OdrAslu OsObu, tOlikO i tOlikO, zA djecu – mAnje! Dvije i dOstA!

– Ali…

– TAkvA je prepOrukA svjetske zdrAvstvene OrgAnizAcije!

– Ali, nisu oni bog.

(a bogme nisi ni ti)

Da skratim dugu pricu, ta je zena sada de

be

la.

☢️