znate ono kad pokusavate uspostavit verbalnu komunikaciju s licem koje ne moze sloziti suvislu recenicu, pa lice skupi jos lica koja ce mu drzat stranu…
(taj sekund, a kasnije svatko na svoju)
opet velim, nije bez vraga ni to sto su sva biralista locirana mahom po osnovnim skolama –
ta vise je, na svijetu skola, no crkava ili birtija,
– samo djece nema.
sve ako i jesam provela neko vrijeme pitajuć se da li si ipak pozitivac,
ne mogu ga se sjetiti.
po svemu sudeći, brilijanti poispadali iz naušnica (jer ne imah uši),
poslužili su kao mamac, tebi.
meni zamka.
U nastavku se varamo: komadićima leda,
polomljenim staklom,
zgužvanim celofanom.
nevolja je što paralelni svjetovi nemaju ni jednu dodirnu točku, niti se ikad sreću.
na moju sreću.
ptice su donijele glas da
kopas po mom smecu da
stojis pod prozorom dugo
nakon sto utrnem slabo svjetlo
mislis da
pastirski je stap to sto drzis u ruci a
ja da sam izgubljena.
silazim:
udubljenja i ispupcenja nikako ne pristaju
(da smo lego kockice, nikad nas nitko spojio ne bi)
usnama bockas moje spustene kapke
gledati tvojim ocima
tuzna je tama.
ne zanimaju me price koje zelis ispricati
“samo zelim biti s tobom!”
nije pametno drzat se za tu granu!
trotoar na kojem stojimo se
pretvara u rijeku i
polako shvacam da se
krecem lakse kad se
ne odgurujem o dno.
Romantično historijski, stvorio je bog nebo i zemlju te ih napučio faunom i florom. Ne nužno tim redoslijedom: slojevi se, kao i za kremaste kolače, mogu kombinirati, ovisno o preferijencijama konzumenata, ono što jest bitno, je da na kraj dolazi šlag. Iako ga ne moramo svi voljeti.
Na kraju je, dakle, stvorio čovjeka i dao mu u zadatak da razvrstava, imenuje i određuje svrhu prijestvorenim stvorima, a sam da stvara stvari, bez daha, duha.
Vidio je bog da to nije dobro, te tu ulijeće zadnjestvoreno od božijih stvorenja – žena. Ona može stvarati s duhom.
Budući evolucijski zadnja, ona je najsavršenije stvorenje na nebu i zemlji koje bog stvori.
Sad empirijski:
Znate ono kad vam nešto zapne, pa se okrenete tražeći pomoć od onih koji su, prema vlastitom priznanju, već hodili tim putem. Radi razmjene iskustva, ne zbog poguranca. Pa vam se starije stvorenje nasmije u brk, koji nemate. jer imate lice: A šta si ti mislila da ti znači stvarat za život!? Lako je leć i razmaknit noge.
Kad sam vidjela koliko je hrane moja sestra bacila, dok smo jos sjedili za stolom:
nisu, naime, ljudi ti koji ce vam postovanje vratiti postovanjem. ta oni niti ne znaju znacenje te rijeci!
Promislite, rodjeni, u vremenima kad nas samo strah drzi na hrpi, licemjerje je nuznost.
Trpimo jedni druge da bi trecima mogli reci da imamo jedni druge, da nismo sami, da nas se poziva, daruje i cijeni.
Ali roba, ali nezive stvari… ne imaju lice. za mjerenje. I, vrate ti tocno onoliko koliko im das.
Dok je komentirala i dok se razbacivala, gadljivoga lica, dok je sortirala ono sto ce bacit, a sto ce proslijedit…
I onda se cudi sto joj muz radije jede u restoranu i sto joj sinovi vise na fast foodu, a ona sto sprema i trudi se ‘za koga! za beskucnike mozda?!’.
– Tek sad, kad mi ga nema, vidim koja je njegova prava vrijednost – zastala je očekujući reakciju, dok su joj se oči punile suzama. Kako je očekivana reakcija ipak izostala, brzo je objasnila – Budem gladna i promrzla ujutro. On bi meni, svako jutro kruha friškoga, iz pekare, toploga – suze su se same od sebe cijedile, tko ne zna mislio bi da je mrtav, a ne na selu kod bolesne bake. Žene su mumljale sa saučešćem i suučesnički, svakoj od njih naime muž ujutro u kuću nosi jal krafnu jal danac.
Sad, da te ne bih, prolazniče, navela na krivi put, tako da možeš dok je još vrijeme odustati od čitanja, neće ovo biti pijesan o razmaženoj tatinoj princezi koja je uspjela uloviti predivna požrtvovna muža. Da je, najme, na selu njegujući baku, doznasmo u istoj rečenici u kojoj je zafalilo brašna i vode u promrzlo jutro. Što se nas tiče, mogao je biti i u kafani ili teretani. Gdje zacijelo i bijaše. Poznate su mi, i iz prve ruke i bez pretjerivanja, iste takve priče: nije to ni danac ni krafna ni kruh bijeli, naš svagdašnji ni svakodnevni, ali tog jednog u mjesecu, godini, nećeš zaboraviti dok si živa. A da nećeš znati zašto.
Nekoliko dana poslije, trebala je učiniti kolonoskopiju. Pala joj je na pamet neka daljnja rodica čijem je bivšem mužu vjenčani kum bio proktolog. Grcajući u smijehu sjećala se kako su ga zvali prknologom, pogrešno spelovano omg, i zamisli ti da ti život prođe u gledanju tuđih šupaka. A vi’š ti kako ti sad dobro dođe da ga imaš.
Daljnja rodica je bila hladna kad joj je plačući krenula tumačiti da trpi grozne bolove. Nije imala razumijevanje za njenu agoniju, niti je potvrdila da se od raka može umrijeti. “Daj mi vremena” navodno je odbrusila drsko “Nazvat ću, vidjet ću što mogu, javit ću se”.
Sad, ako si još tu, čitatelju, ovo je priča kojom testiram kandidate za pripuštanje u svoj život: najme, ako pomisliš da će ovo biti priča o tom kako se od krafne, danca ili kruva, i.e. aditiva i konzervansa, mišjih repića i paučine, dobije rak, ili ako ti okrzne um pomisao da bi poanta mogla biti kako ljubav uvijek ima visoku cijenu, čak ako li se i narugaš misleći a-ha, neka joj prenemagalici sebičnoj! – promisli ponovno, ili čitaj dalje:
Proktolog ju je primio preko reda, nije joj našao ništa i bio je glup i primitivan, naime spomenuo je psihijatra.
Kao što sam rekla, znam iz prve ruke da mnogi ljudi određene geste mijenjaju za ljubav. Kako je ljubav nevidjiva (iako ne i nejestiva), ispada nekako da je danac skuplji. I stalno ostaje osjećaj da si nešto dužna.
Znam da postoje ljudi koji će to stalno trljati na nos (dok ne izađe na isti), (isti oni ljudi koji će tebi zamjerit što se sjećaš događaja od prije dvadest godina.) “Ja tebi danac, a ti meni tako” – suznih očiju.
Nije to gastritis nije to migrena ni alergijska reakcija na nešto iz dućana. Nije poštena razmjena.
I onda se hvali da joj vrijedi zlata.
Također iz prve znam da ima onih kojima su sitnice sitnice i koji ne traže vraga u svakoj.
kad se ne družim s ljudima koji se bave snovima, nailazim na najčudnije prakse.
čini se, pravilo je, poučiti slabijeg od sebe nečemu što ti samom ide slabo: kako glumiti sreću a biti tužna srca, kako spasiti svijet žrtvujući sebe, pretvoriti ga u smetlište jer ne podnosiš miris ruža.
đavao se krije u detaljima, i iz detalja ga treba istjerati.
kako biti siguran da je nešto đavolski trik? jednostavno, ako te nešto privlači jače od drugih stvari, đavao je sigurno blizu.
ako ti je netko draži od drugih stvorenja, sigurno je izaslanik đavla.
sanjala sam bijelog pauka kako mi se tankim nožicama pokušava zaplesti u kosu. i to nije bio neugodan san. bijelim sam prstima oko njega isplela tanku mrežu i gledala kako se koprca.
kakav bi mi život bio s tobom?
o m b
ako je prije dvadeset godina ne bilo ko kuća, sad ne postoji ništa osim ne-a
Kao što se ne sjećam svakog obroka koji sam pojeo, tako se ne sjećam ni svake knjige koju sam pročitao: ipak od toga sam sazdan.
Ne jedanput primijetih da drugačije zvučim kad pišem olovkom, drugačije kad sam za tastaturom. Stvar je u palcu. Još, ja ga koristim radi razmaknice. Kad tipkam na tabletu ili mobu, zvučim posve divlje. Ono, kad kažu da je svijest u mozgu… A palac je ono što nas razlikuje od životinja.
ŽAO mi je knjiga koje sam ti poklonila.
Žao mi i čokolade. Ali ta je makar prošla kroza te.
(još jedna protupenzionerska)
(priča se o povećanju? ne pratim u zadnje vrijeme: jesu li skoro kakvi izbori?)
Udio mliječne masti je za samo 4% veći, ali cijena mlijeka od 2.8 je za dvije kune manja. I brojač kalorija će vam reći da će mlijeko od 3.2 učiniti razliku.
Mozak košta dvije kune, tako su nam govorili stari.
A puno masti, ubrzava sklerozu. Žile vam se začepe. Još malo i … pf!
4% je malo kad kamata na štednju. Puno kad kamata na kredit.
Ne zna se tko to vadi postotke iz mlijeka, pa pretače iz šupljeg. U prazno.
Tehnolozi. -krati.
Ne znam.
