paranoia

jos jedna lijenonedeljna kontemplacija o prirodi stvari

Druga ovogodisnja smrtno ozbiljna prica o smrti ide nastavno na grcke prijedloge s dativom i tice se starice majke kojoj je pre Bozica umrla prija.

Znaci, svekrva ili jetrva ili svastika koja je bila samo koju godinu starija, i cije uginuce – jer bio je to pod povrsinom zdravi zivotinjski dogovor o neuznemiravanju, sve ako je na povrsini bio prisilno prijateljski – nije izazvalo ni strah od smrti s popratnom brigom za vlastitu besmrtnu dusu, ni ocekivanu tugu, nego otvorenu radost.

Sad,

kao sto postoji metafizika, ono sto dolazi nakon fizickog, tako postoji i metanoja, ono sto dolazi nakon uma.

Ako,

je ono nakon fizickoga oku nevidljivo, ruci nedodirljivo,

tako

je ono nakon ovog uma, tom istom umu nespoznatljivo.

Prvo i drugo su povrsina!

(na tijelo i na um se misli)

Ono-nakon-prvog i ono-nakon-drugog su, dakle, ili pod povrsinom ili izvan / iznad nje?

Primjer:

ove dvije zene, na povrsini prije, pod povrsinom stanje hladnog rata, ispod i tog sprata zivotinjski zakolji!.. ??

Kaze se da bog prebiva unutar svakoga od nas..

Je l me mozes pratit?

metanoia

Dok je jos bio ziv, izbrojili su mu znanci i mnogobrojna rodbina, svaki novcic koji nije potrosio da bi zahvalio za njihova dobra djela milosrdja prama njegovu materijalnom tijelu:

Koliko je puta postar pozvonio, koliko mu nije dao dobre ruke, koliko nije davao unucicima, a koliki je koeficijent bio s obzirom na godine staza i na povlasteno radno mjesto.

Dijagnoza: skrt!

Samo za usporedbu, dole niz ulicu zivljase neki bas dobar covo kod kojeg su se stalno svi skupljali, i o kojem su bas dobro uvijek govorili dok god je placao ture. Nakon toga su ga proglasili alkoholicarem. Nakon toga se u susjedstvu uvrijezilo da su dobar i alkoholic, sinonimi. Da dobrota ide uz ruku i nogu s demizonon.

Ajmo opet uz cestu.

Dobru je penziju, velim opet, imao, a racuna u banci ne.

– Di su mu novci? – to ni pop nije doznao. Ali, nekako se racunalo da ih drzi pod krevetom, iza ormana, na vr’ kredence, da i’ je zakopa u vrtal.

Racunalo se s time.

Svaki put kad bi se doslo toboz’ pripomoc, pa proslo..

Ugl, da skratim, tipkam direktno u app i vec mi postaje naporno,

Dok je bio ziv, nije trosio sto je za zivota zaradio i mislilo se od njegove ce smrti profitirat makar rodbina ako ne i covjecanstvo, medjutim, nakon smrti nije bilo para.

Sve je ponio sa sobom u grob.

Ili na onaj svijet.

Sad,

zasto ti ovo tipkam?

Kako god da postoji metafizika, ono sto dolazi nakon fizickoga, tako postoji, mislim, i ono sto se zove naknadnom pamecu:

Zivio je Stric poput sveca. Poput onih svetaca koji se velicaju, spominju i slave crvenim slovima.

Gundalo staro, namrgodjeno, koje je tjeralo od sebe sve sta je ljudsko, bez razlike musko jal zensko, mlado i staro.

Samo on i dragi bog. I sta ce ti vise. Niti moze manje.

A nitko se nije sjetio to da spomene, sve ako je i vidio:

Sta je uzgor, a sta doli.

– doslovno uz cestu i niz, i

– figurativno sto skupite na ovom svijetu, ostaje za ovaj svijet.

Ako me razumijes..

bogojavljanje

Znas ono, kad kazu da djeca brzo zaborave.. a ja jos pamtim, i najvise me bole bas stvari koje su mi se radile u najmanjim godinama. One jos neobjasnjene. I uvijek od strane onih za koje se tvrdilo da me vole.

Zasto je cudno da sad ne znam sto je ljubav?

Razliciti ljudi za razlicite stvari u razlicitim momentima koriste jednu istu rijec.

Mrznja je cisca, jer se rijec ne koristi..

Strah, kao oporba, je jednako izlizan.

Tko si zapravo ti? Nikad te zapravo nisam upoznala.

Isto mi pitanje ponavljaju godinama oni koji tvrde da sam uvijek ista.

Svi se mi mijenjamo s modom, s godinama, a ti uvijek ista…

Vidis li gresku?

otac

Za malo ljudi znam, kojima rijeci nesto znace:

nisu rijeci za govorenje. Nisu rijeci za slusanje.

Izgovorene, samo su mrmor. Mrmotanje. A ove koje se pisu, jedva da tko cita.

Toboze, svi smo veliki citaci. Wannabe pisaci. Formiramo si drustva i druzbe. Grupiramo, i grupiramo se.

…likvide…

…rotacizmi…

Mudrac je rekao da bi trebalo pazljivije slusati one koji pricaju rijetko. Takvi da opazaju bolje. Pa ako imaju dara za sricanja i izricanja, to da bi bio – dar (od Boga).

Malo ih, velim, znam. Koji zaista, dok sute, misle u slovima, slogovima i srokovima. Da bi poslali unikatnu zelju za novi pocetak kalendarske, svecarske, rodjendanske Ere.

Tata je imao nesrecu da ga zivot stavi u okruzenje gdje je glasan (bezrazlozan) smijeh uzet kao “lijek” za sve. Kad bi samo otvorio usta da kaze, svi bi mislili da trebaju odgovoriti grohotom. Ne zato sto je pricao viceve, ili sto je izgledao smijesno, bas naprotiv, ne znam za pojavu koja vise zraci dostojanstvom, nego zato sto ne razumiju. (Sve ono sto se ne moze razumjeti, strasi. A lijek za strah, koji se ne moze ili ne zna ili ne smije unistiti, je smijeh.)

Sada, danas, vidim: koliko je to bio promaseni zivot.

Mozda je Mudrac mislio da bi trebalo pazljivije citati one koji pisu rijetko… Od Nove preko rodjendana do Nove.

I drago mi je sto sam tatu slusala rijetko.

A oponasala vise.

dai nemoi me ciep’t!

U svom ovom neredu, na lokalnom su radiju objavili i nestanak starije zene, sitne tjelesne gradje, odjevene po svoj prilici u crninu i s maramom na glavi.

Starica je odlutala iz obiteljske kuce i mole se svi koji imaju saznanja da se jave u nadleznu policijsku postaju.

Svi koji su od zena stvorili goropadnice i sve koje su to i postale, ne znaju koliko zivot zene, na selu ili u naselju, nije lak. Zato su izmisljene demencije, alchajmeri i uopce dijagnoze kojima si peru savjest.

Svi ostali ce makar naslutiti da je starija zena u crnini, sitne tjelesne gradje otisla, u svoj mir.

Ako je slonovima spontani odlazak na groblje slonova normalan dio zivota – bilo je u dokumentarcu na obrazovnom tv-kanalu – zasto bi bilo drugacije s ljudima?

U isto je vrijeme, na drugoj strani trase, gospodji istih godina potvrdjen test na novi soj gripe. Gospodja nije imala mjerljive simptome, lijecnik joj nije dao uputnicu, privatni laboratorij je izasao na teren u roku odmah, nalaz je bio pozitivan i postala je dio statistike.

U medjuvremenu je izmisljena vakcina protiv svih vrsta smrti – jos ne testirana – a seniori imaju prednost.

Mili bogo, ocel’ ova spas’t mirovinski sustav?

u podlozi je Who wants to live forever…

topla bozicna prica…

(koja to nije)

…s neobicnim zakljuckom

(koji je u stvari jedini logican, sto dokazuje da je posjedovanje logicnog uma zeznuta stvar)

Zacijelo svaka obitelj ima bozicne anegdote koje se prepricavaju iz godine u godinu, i tako generacijama. E pa, ona koju ja pamtim, a prenijet cu je onako kako su je moje djecje usi cule i upamtile, tice se odnosa izmedju moje bake i mojih pradjedova:

Baka je tog jednog Bozica, dobila u zadatak ispeci bozicni kruh kojim bi dokazala da je spremna za udaju. Ali kruh joj nije uspio. Po svemu sudeci, stavila je soli vise nego secera, a kvasac je bio slab. Prabaka je bila ljuta. Sestra koja je bila sljedeca na redu za udaju srdita. Pradjed je spasio stvar rekavsi svima, da to nije ni trebao biti kruh, nego pogaca. Odrezao, najprije sebi velik komad, koji je u slast pojeo, a za njim su jeli i svi ostali.

Baka se, na proljece, udala za mog djeda. Do kraja zivota obozavala svog oca, a mrzila majku i sestru, koje su, po njenim rijecima bile ljubomorne i zavidne i petljarice nemile.

Nikad nije naucila praviti kruh. I nikad joj nitko od nas to nije imao hrabrosti reci. Ili srca.

Sad iskljucujem jezik i mozak djeteta, i ukljucujem ovaj iz podnaslova:

– da pradjed nije lagao, bi li ostala stara cura?

– da pradjed nije lagao, bi li naucila praviti bozicni kruh, ili ikakav drugi?

– i bi li u tom slucaju nasla boljeg muza, od mog djeda (ako je takav ikad postojao)?

Zasto je pradjed lagao?

Od vajkada nesigurni muskarci na taj nacin kupuju ljubav od mladih zena. Pa bile to i njihove vlastite kceri.

“Nista ne znas i ne mozes sama. Vidi svi te gledaju i svi ce ti se rugat. Ni mater te rodjena ne voli ovakvu. A jedini Ja te volim.”

my sweet prince…♾️

smak svita

najprije procitaj pjesmu, pa cemo raspravljati o opasnostima koju predstavljaju pjesnici u svijetu:

Spremam, dakle, tu pricu o vremenu sanjanja i o dobu budjenja – danas je navodno taj dan, neka se mitska konjunkcija desava na nebu, borba titana, ti si moj saturn, staro ustupa mjesto novome i nema nam spasa…

Zimski je solsticij i od sutra pocinju duzi dani…

Zrak – Zemlja – Zrak = the age of aquarius, age of aquarius aarghhh

sad opet procitaj pjesmu!

..neki ce pomisliti da su i riba i ptica i pas bolji od njega – pa ce krenut u boj u boj! sve do istrebljenja..

..neki ce pomisliti da su i riba i ptica i pas bolji od njega pa ce nastojati postati jedno od toga, ili sve.. od toga.. ili bar trubiti svima da to vec je (jel tako, medo?:)

..neki ce se sjetiti prvog poticaja da prodisu i citav zivot ovisiti o tom da ih netko tapse po ledjima..

..neki ce zariti lice u dlanove i ridati: Ne mogu vise! Pustite me na miru!

Bi li svega toga bilo da nije bilo pjesme?

Ili icega? Bi li bilo da nije bilo pjesme?

nek’ zalije bog i tvoje k’umpire

do jednog momenta, omiljena utjeha – ako bi mi se na putu nasla neugodna osoba – je bila: Ima on/a nekog ko je tare. Da joj cvjetaju ruze, ne bi bila tako zla.

onda su mi savjetovali: Pa reci joj iskreno.. Mozda ne zna da je neugodna. Kako ce se onda popravit?

zatim se ispostavilo, da se na svaku ‘iskrenost‘, nadje pedeset vlaja da joj bustaju samopouzdanje na, za siru okolinu, razarajuc’ nacin.

i sad dolazi momentalni spas:

Rec’ da’s im bacit’ urok! Jedino se toga boje.

i stvarno..

ostvarilo se:

taj koji ih tare, oni su sami. trebalo je minimalno intervencije sa strane.

duz en donts

vedar je bio dan

vedar je i suton

ocekuje se vedra noc (iako treca od mladjaka;)

nebo je krpicasto lila i modro – vanilla

you make me happy

!

jedino sveucilisnim je profesorima dopusteno pisati ovakvu vrstu lirske. uvijek im moze proc pod ‘inovacija’ ili nest’ slicno – za opravdati budjet. za putovati po svijetu, skupljat honorare, i toboz’ voditi politiku spajanja kad je distanciranje jedino rjesenje.

na nama je obicnima, da budemo racionalni.

od

govor

no

ssssst!

🌚

i’msoinlovewith

volim krampusa

pripremila sam sibe, umjesto slatkisa. dosta mi je slatkog!

znas vec, kako se zivi u ovakvim kosnicama, gdje svaki obad zuji u svom molu?

ingeniozni su susjedi iznasli da je bolje urlati, vikati, oponasati plac, u isto vrijeme kad i njihova malena kci place..

ne razumijem: zar ne bi bilo lakse, ako vec ne tise i prirodnije – zagrliti?

zar zbog zagrljaja nije izmisljen i sveti nikola i djed mraz i mama bejbi krajsta?

zastrasujucima mi se danas cine sva ta svjetlosna stvorenja, sa urlicima ratnika koji samo zivot zele, a zivot je galama..

..niti vise mogu procijeniti, place li dijete iz obijesti

ili od muke.