– Tek sad, kad mi ga nema, vidim koja je njegova prava vrijednost – zastala je očekujući reakciju, dok su joj se oči punile suzama. Kako je očekivana reakcija ipak izostala, brzo je objasnila – Budem gladna i promrzla ujutro. On bi meni, svako jutro kruha friškoga, iz pekare, toploga – suze su se same od sebe cijedile, tko ne zna mislio bi da je mrtav, a ne na selu kod bolesne bake. Žene su mumljale sa saučešćem i suučesnički, svakoj od njih naime muž ujutro u kuću nosi jal krafnu jal danac.
Sad, da te ne bih, prolazniče, navela na krivi put, tako da možeš dok je još vrijeme odustati od čitanja, neće ovo biti pijesan o razmaženoj tatinoj princezi koja je uspjela uloviti predivna požrtvovna muža. Da je, najme, na selu njegujući baku, doznasmo u istoj rečenici u kojoj je zafalilo brašna i vode u promrzlo jutro. Što se nas tiče, mogao je biti i u kafani ili teretani. Gdje zacijelo i bijaše. Poznate su mi, i iz prve ruke i bez pretjerivanja, iste takve priče: nije to ni danac ni krafna ni kruh bijeli, naš svagdašnji ni svakodnevni, ali tog jednog u mjesecu, godini, nećeš zaboraviti dok si živa. A da nećeš znati zašto.
Nekoliko dana poslije, trebala je učiniti kolonoskopiju. Pala joj je na pamet neka daljnja rodica čijem je bivšem mužu vjenčani kum bio proktolog. Grcajući u smijehu sjećala se kako su ga zvali prknologom, pogrešno spelovano omg, i zamisli ti da ti život prođe u gledanju tuđih šupaka. A vi’š ti kako ti sad dobro dođe da ga imaš.
Daljnja rodica je bila hladna kad joj je plačući krenula tumačiti da trpi grozne bolove. Nije imala razumijevanje za njenu agoniju, niti je potvrdila da se od raka može umrijeti. “Daj mi vremena” navodno je odbrusila drsko “Nazvat ću, vidjet ću što mogu, javit ću se”.
Sad, ako si još tu, čitatelju, ovo je priča kojom testiram kandidate za pripuštanje u svoj život: najme, ako pomisliš da će ovo biti priča o tom kako se od krafne, danca ili kruva, i.e. aditiva i konzervansa, mišjih repića i paučine, dobije rak, ili ako ti okrzne um pomisao da bi poanta mogla biti kako ljubav uvijek ima visoku cijenu, čak ako li se i narugaš misleći a-ha, neka joj prenemagalici sebičnoj! – promisli ponovno, ili čitaj dalje:
Proktolog ju je primio preko reda, nije joj našao ništa i bio je glup i primitivan, naime spomenuo je psihijatra.
Kao što sam rekla, znam iz prve ruke da mnogi ljudi određene geste mijenjaju za ljubav. Kako je ljubav nevidjiva (iako ne i nejestiva), ispada nekako da je danac skuplji. I stalno ostaje osjećaj da si nešto dužna.
Znam da postoje ljudi koji će to stalno trljati na nos (dok ne izađe na isti), (isti oni ljudi koji će tebi zamjerit što se sjećaš događaja od prije dvadest godina.) “Ja tebi danac, a ti meni tako” – suznih očiju.
Nije to gastritis nije to migrena ni alergijska reakcija na nešto iz dućana. Nije poštena razmjena.
I onda se hvali da joj vrijedi zlata.
Također iz prve znam da ima onih kojima su sitnice sitnice i koji ne traže vraga u svakoj.
