sad
kad je prosla sezona ljetnih pozornica, mora se i to reci:
zasigurno je jednom, netko, nekom
koji lezi ispod tog kamenja rekao “Dabogda ti pi.ali po grobu, jos iljadu godina”
#
ne zalim ni zbog cega, ali
svejedno ne bih sve jos jednom ponavljala.
(kamoli dvaput, triput) (za citavi ovaj zivot)
(pokusavam biti onaj covjek koji ce u svemu naci dobro, ili bar izvuci pouku) (dok se to ne zdesi i tim ne postanem, biram NE)
Odgovornost je sposobnost davanja odgovora. Kakav će taj odgovor biti, stvar je osobne evolucije.
Dok ne nađem, točno mjesto, naslov, osobu ili izdavača definicije, morat ćete se zadovoljiti mojim objašnjenjem iste, a primjer koji ću dati, svakodnevno je banalan.
Dakle, recimo da ste upravo ugledali čovjeka kako leži na cesti, što ćete uraditi: Netko ga je zaobišao, netko je izvadio mobitel da ga snimi, netko je rekao nekom drugom neka nazove gorsku službu spašavanja, drugi se odazvao i rekao ‘bolje hitnu’, netko je osjetio poriv da mu priđe i pomogne, a netko mu je zaista i prišao. Ista situacija, hiljadu načina da se na nju odgovori, iako sad nabrajam samo njih šest. Onaj koji zove hitnu, nije odgovorniji od ovog koji snima da objavi na jutubu, samo odgovara na drugačiji način.
Dakle, događaj koji ne traje ni pet minuta (govorim o promatračima, jer ne znam koliko dugo ovaj tamo leži), vuče za sobom par godina priče. Recimo, ovaj koji je zaobišao, je došao kući ili u ured i govori što je doživio. Dakle, ne vidio. Doživio.
Idem ja mirno svojim putem, kad tamo ono izvaljeno leži lik, pijan ko majka…
…Koji koji, jel to onaj šta stalno ono nešto…
…a di to, da ga idem snimit…
Recimo ovaj koji je snimao, je došao kući ili u ured, svima pokazao, uvezao u priču od poviše (pijan ko majka), i to tako stoji na jutubu, sve dok se netko ne prepozna i zaprijeti tužbom za zaštitu lj dostojanstva, ponosa i časti.
Recimo ovaj koji je dozvao hitnu, je došao kući ili u ured, još pod dojmom svoga dobrog djela i sad mu je čudno što mu svi ne aplaudiraju.
#
Ima onih nekih ljudi koji su vješti u stvarima svijeta. Bilo ih je još iz srednje škole, sjetit ćeš se nekog koji nije pročitao lektiru, a dobio peticu, koji je prepisao test, a uvjerio svih da si ti taj koji je prepisao od njega.
Ma pusti, ludu nek’ govori.
Ljubomora!
Ona stalno čita a on bolje zna.
Zato su izmišljeni pakao i raj. A nada postoji samo radi jadnih.
Ne na daj se!
chatajuci s vršnjacima maločas, shvatila sam zbog čega je naša (i sve mlađe) generacija – izgubljena.
navikli smo sve na gotovo. rijetko su nam roditelji objašnjavali kako stvari stoje. dok su mogli sređivati, sređivali su, ostavljajuć nas u uvjerenju da nam sve to rade vile, i da smo sve to – samim našim postojanjem – zaslužili.
sanjala sam sinoć damira.
prvu ljetnu lj.
i sve se činilo u redu.
mir, kojeg nikad prije nije bilo.
niti ikad poslije.
vikao je brojeve telefona
(nije u to vrijeme bilo fejsa ni wordpressa)
“nazovi me, čujes li”
dok su se brojevi utapali u moru
ja se vratila u zadar.
on je ostao na otoku
gdje je sve isto.
i kad se sve mijenja.
čist djan.
(pocela sam uciti kineski. i lose mi ide)
promatrajući, a ne iskustveno, naučila sam nanjušiti pa izbjeći opasnost koja se približava.
učila sam od majke, sestara, pa i iz knjiga
(ne self-help, samo ne self-help):
špijunski triler nikad nije bio žanr u kojem bih mogla živjeti,
romantična komedija je sljedeća na popisu, jer – granica je tanka!
a da ne zapadnem u teatar apsurda, od svega sam izabrala bajku.
Kućica od čokolade
Prozori od marmelade
ni na ne bu
ni na zemlji
ni-na na-na
skok na skok
eno medo!
Pravi se mrtva!
(ipak je komedija)
– Ništa se ne boj. Sve je u redu. Ja sam ti doktor.
( ou em dži – tragedy)
na kraju nije bilo druge do
spustiti se u razbojničku jazbinu.
dočekaše me bučno i razdragano
(ta što se moglo i očekivati?)
dadoše mi – a ne daju to svakom – sama da biram
mučila i mučitelje.
te ispiše još po turu za zdravlje sviju!
troglavi pas da je čuvao izlaz bilo bi mi lakše.
no stajaše tamo moja jadna mater,
izmučena i izluđena,
“sve to je za tvoje dobro”
– ona zna
i za razliku, mene će imati tko tješit.
Od svih riječi koje su vremenom promijenile značenje, jedina NE ostaje neobjašnjena. Kao da se čuje dok jednom ne popustiš, a onda čudom postaje nevažna.
mene mene tekel parsin
drugu iz Slovenije koji pomaze da shvatim mog bosanca 😉
(obavijest citateljicama: sutra je pun mjesec 😊)
znate ono kad pokusavate uspostavit verbalnu komunikaciju s licem koje ne moze sloziti suvislu recenicu, pa lice skupi jos lica koja ce mu drzat stranu…
(taj sekund, a kasnije svatko na svoju)
opet velim, nije bez vraga ni to sto su sva biralista locirana mahom po osnovnim skolama –
ta vise je, na svijetu skola, no crkava ili birtija,
– samo djece nema.
sve ako i jesam provela neko vrijeme pitajuć se da li si ipak pozitivac,
ne mogu ga se sjetiti.
po svemu sudeći, brilijanti poispadali iz naušnica (jer ne imah uši),
poslužili su kao mamac, tebi.
meni zamka.
U nastavku se varamo: komadićima leda,
polomljenim staklom,
zgužvanim celofanom.
nevolja je što paralelni svjetovi nemaju ni jednu dodirnu točku, niti se ikad sreću.
na moju sreću.
ptice su donijele glas da
kopas po mom smecu da
stojis pod prozorom dugo
nakon sto utrnem slabo svjetlo
mislis da
pastirski je stap to sto drzis u ruci a
ja da sam izgubljena.
silazim:
udubljenja i ispupcenja nikako ne pristaju
(da smo lego kockice, nikad nas nitko spojio ne bi)
usnama bockas moje spustene kapke
gledati tvojim ocima
tuzna je tama.
ne zanimaju me price koje zelis ispricati
“samo zelim biti s tobom!”
nije pametno drzat se za tu granu!
trotoar na kojem stojimo se
pretvara u rijeku i
polako shvacam da se
krecem lakse kad se
ne odgurujem o dno.
