(sa njemackoga, preveo Google:)
..ne znam tko je Scott Eagle, nisam provjeravala, cemu?, kad je u pravu..
ufo da te bolje cujem
gdje god da pogledam, ❤️vidim srcad
gdje god okrenem glavu, ❤️ljubicasta ❤️kisa
oh da, ❤️
mogu zamisliti te ruke oko struka u svako doba dana, ❤️
i ❤️noci, ❤️
i bez da ❤️zmirim
za jedini ❤️uvjet: ❤️da nokti nisu ❤️izgrizeni: ❤️
trebalo je mnogo, ❤️mnogo predradnji
sve je ❤️savrseno! ❤️
tanke svijetlosne negve
slatki su to okovi
“ugodno je to breme”
“la ga no”
svileni ❤️jastucici❤️ na dlanovima koji se dodiruju bez pritiska
oba veze
merlo
evo
ovakva
je kisa padala
kad su Uran i Geja zaceli ljubav
:)
sjemenka je bacena
svjetlosni mikroskop je dokazao cipku: nista drugo da se uradi. sem cekanja.
– dan treci
:)
ma znas ono
kao kad zaspis na krivoj strani jastuka pa ujutro na licu imas utisnut trag
ili kad ostanes predugo pod vodom pa koza na prstima ruku i nogu postane tvrda a svilena
k’o suva sljiva
dok cekas da nabubri
jos se mozes lagat
jos za neko vrijeme da si zmaj
<‘
3
boje i oblici
Some things come to us broken, so that they can not brake.
To je bila misao dana.
Gledala sam u nju, nekoliko puta po nekoliko minuta: hvala Bogu na kratkim formama, i hvala Bogu na logickom umu koji je za neke stvari beskoristan. Misao mu dana ide u prilog.
Slomljeni um?
Zaprepastilo me je, danas, i otkrice, u koliko nijansi dolaze dlanovi sklopljeni u ‘amen’ ili u ‘namaskar’, na WhatsApp-u
(od theSimpsons zute sve do cokoladno smedje),
ali vise cinjenica (preko koje sam stigla do tog otkrica) da ljudi actually biraju i sortiraju, i onda kad ni biranje ni sortiranje ne imaju smisla.
Jutros sam si bila neodredjen geometrijski lik u zrcalima. Ni pablo me picasso ne bi pogodio. Tocno.
Ono za sto sam uvijek mislila da su ‘toliko ostri rubovi da se nigdje ne mogu uklopiti’, zapravo su toliko glatke stjenke da sve immediately automatically sklizne s njih.
colour: cherry blossom 🌵.
evo nje opet
https://www.nytimes.com/2020/06/10/style/face-masks-women.html?ref=oembed
dijelim ovaj link vec par mjeseci i ne prima se 🙄
nova je teorija, kako slijedi:
protivnici nosenja zastitnih maski su pojedinci koji su skupo platili ili jos uvijek otplacuju “osmijehe”, eda ih po novome, nitko ne bi mogao vidjeti.
inace, je li itko primjecuje kolicinu ljubomore koja se ispoljava medju medicinskim radnicima koji su druge specijalizacije osim epidemioloske?
ili psihijatrijsko-psiholoske?
a jos malo pa minuli dan je bio posvecen borbi protiv samoubojica 😕
oh moj bogo,
satari sve!
u medjutku:
you don’t have to smile, gal 😁
veze
sanjala te jutros
jos iz onog pretpotopnog vremena kad su telefoni bili vezani zicama, a zice zidovima i stupovima i nogicama ptica
mi smo imali crveni
kad su svi drugi imali bez
veze su bile bitne
a
ne
boje.
– znaci tako – rekao si
mogla sam vidjeti tvoju poludugu svijetlosmedju kosu, cak i tada
(ruby bi bila presretna. njoj bi se svidjelo:)
ocekivalo se <3 i ja tebe
ali smeo ga sum u komunikacijskom kanalu…
nekako
nisam zadovoljna kvalitetom ni kolicinom emotikona na ovoj tipkovnici: navikla sam na bolje
💋
– kako ko
– kako kome i
– kako za koga
nerast
dobra stvar koju sam naucila citajuci osobne blogove je da nisam nimalo posebna. ostalo je jedino ljutiti se na roditelje koji su me dugo vremena uvjeravali da jesam. zlatno moje dijete.
svatko bas to i tako o sebi misli, odbijajuci pri tom kategoricki, vidjeti zlato u svemu ostalom. icemu drugom.
mozda u pocetku i mozda za igru, prepoznamo u nekom mrvicu svog zlata. to zlato je lazno. a to naucih citajuci tude osobne blogove.
mozete li zamisliti da u danasnje vrijeme postoje tutorijali kako pisati osoban dnevnik? u danasnje vrijeme duha uopce nema. sve sama pamet. koja je na prodaju.
u vrijeme mojeg odrastanja bio si tuzan i zalostan i razocaran u poznati svijet kad bi otkrio da je netko otkrio tvoj osoban dnevnik i citao ga radoznalim ocima. zasto smo ih vodili (jer jesmo ih, svi) (i svi su u dlaku isti)? i cuvali poput dragocjenosti?
danas je sve javno i sve se broji i sve se racuna. statisticki. lajkovima. komicima. srcima i cvjeticima.
ni u vlastitoj glavi nema tisine i nema samoce.
kao da se radi o necemu sramotnom i losem.
dok su blogovi bili anonimni jos je bilo nade. a onda smo dodali imena i prezimena. oibe s otiscima palaca i srednjaka. svu poeziju koju sam voljela citati, pisale su cure, u muskim odijelima. carolija je nestala. postavsi ljudima, prestali su biti bica. oh humanity!
zbog cega ti ovo govorim?
jer odbijas rasti. zajedno s vremenom. iako je vrijeme ostavilo trag na tebi.
i ne samo da sam odbijas rasti, ti zaustavljas rast. i negiras rast.
i zato sto postoji taj netko drugi. koji ne zna za vrijeme. a ipak je tu na vrijeme.
✨
ako me razumijes
zvjezdani prosutci
zadnje me vrijeme nalaze ovakvi maleni znakovi srece:
uhvatila sam bozju ovcicu kako kaki
(sad zamislite da je pticica, zvijezda padalica ili obicna bubamara, pa zbrajajte blagoslove 🤗)
svo zlo bilo u tome
misao dana je bila:
zlo je u tome sto svaki put kad odaberete manje zlo zaboravljate da birate zlo.
a ja se ne mogah sjetiti, cija je.
u igri su bili:
– Epikur
– Plutarh
– Seneka
– Stulic i
nitko od blogera koje pratim.
moguce da je stvar u imanju izbora. u protivnom – nema zla.
tiho
Nikada Ne raspravljaj s ljudima koji vjeruju u vlastite lazi!
– zato sam prestala pricati
– zato su me ucili da sutim
i tako sam pocela osluskivati glasove ispod izgovorenih rijeci
(jutros sam naucila novu: jasnosluh)
uglavnom su ljudi, sablasna tisina
aAaaa
‘vjera’ u ‘sebe’ je zeznuta stvar
