jadanaest je

Danasnja dilema je bila: slusati zvona na molitvu ili slusati podnevne vijesti.

Nema, da se ogradim na samom pocetku, u nasem kvartu zvonika koji bi imao konopce i zvona. Zvuk je nasnimljen i pusta se na najjace. Zupljani bi bili ogorceni, ali im je objasnjeno da trebaju biti ponosni jer su ga platili skupo. Pa sute.

Nema u nasem kvartu niti prozora s kojeg bi pogled pucao na zvonik. Kad bi ga bilo. Time je kupljeni zvuk dragocjeniji.

Slusali smo zvona.

Ne zato sto znamo napamet i danasnje vijesti i sutrasnje vijesti i one za sljedeci tjedan: red statistike, pa red prirodnih katastrofa, pa red procitavanja prepucavanja sa fejsa, anonimnih likova kao i onih koji misle da imaju imena koja nesto znace.

Nego zato sto je nasnimljeni zvuk jos istiji od onoga jucer i od prekjucer i od onog od proteklog tjedna.

Zbog cega se ljudi toliko boje smrti? Mozda znaju da nisu imali dovoljno dobar zivot pa ce biti svrstani u pakao jos gori od ovoga?

Happy Valentine’s Day

Ona moja baka (jer imadoh jos jednu) (no, nema li svatko, makar dvije?), koja nije znala praviti kolace, imala je obicaj kupovati velika pakiranja napolitanki s kremom od cokolade. Moram ti priznati, citatelju, da su ta pakiranja cudnovato nestajala, iako smo mi djeca imala strogu zabranu nejedenja vise od dvije napolitanke dnevno. Ne samo debljina, nego i razne druge opasne bolesti, bile su stalnoviseca prijetnja. Ne batine, niti kazne neizlaska vani.

A onda, je je dna od nas pitala:

– Ali zasto?

– StA zAstO!

– Zbog cega se kupuju velika pakiranja, ako ih ne smijemo jesti do isteka roka upotrebe?

– KOjeg rOkA!

– Upotrebe.

– Sve je tO prOpisAnO! NA pOledjini pise: prepOpucenA dOzA zA OdrAslu OsObu, tOlikO i tOlikO, zA djecu – mAnje! Dvije i dOstA!

– Ali…

– TAkvA je prepOrukA svjetske zdrAvstvene OrgAnizAcije!

– Ali, nisu oni bog.

(a bogme nisi ni ti)

Da skratim dugu pricu, ta je zena sada de

be

la.

☢️

stvar i

Da se dusa utiskuje i u stvari koje koristimo znali su stari.

Zato je bilo bitno biti pazljiv sa svime, smatrali mi to zivim ili nezivime.

Nakon napustanja ovog materijalnog svijeta, ipak ostavljamo za sobom nekakvu materiju, zar ne?

Hoce li ljudi koji ostanu, u skrivenim skrinjicama pronaci dragulje ili drangulije, ovisi valjda o kolicini utisnute duse.

Ili o kvaliteti?

Znam za neke zene koje su cuvale ukrasne trake, omote cokolade, kino ulaznice i pramenove kose…

Znam neke muskarce koji su ostavili cavle, eksere i brokve…

Znam da nisam jedina koja za to zna, jer danasnji ljudi gomilaju smece na smetlistima pa se naknadno zale da netko drugi smrdi.

Znam da potajno svi cuvamo ponesto nepotrebno sramotno il’ sramno.

Netko zadrzi casicu pojedenog jogurta ili praznu kutijicu caja,

jer

nikad ne znas – za sta moze trebat.

Ali uglavnom, na taj nacin drze druge ljude.

I zovu to prijateljstvom.

(on ti ja bas bas bas dobar covjek.. puno ljudi zna.. i s vragom se moze)

bijeg iz laboratorija

‘ajmo! u maniri najpoznatijeg sportskog komentatora: “U ovim trenutcima upravo pocinje humanitarna utrka od puno nesto dionica po cetresidva kilometra, medjunarodnog karaktera, a za djecu obolljelu od raka.

‘ko ne meze trcat, kilometri su na prodaju, svaki po sto kuna, u protuvrijednostima, a sav novac se uplacuje direktno na racun klinicke bolnice, buduci da nasa regija neima djecju bolnicu.

Sto daje naslutiti da su ovdasnja djeca (relativno) zdrava, te da stvarne potrebe (do sad) nije bilo.”

Od ovoga mjesta, pa na dalje, najpoznatiji se sportski komentator pretvara u jednog od teoreticara zavjere te nastavlja: “Doci ce vrijeme kad ce se narod probuditi te shvatiti da su humanitarci, jednako kao farmaceuti i financijasi, dio strvinarske kaste koja parazitira na nasoj nepostojecoj muci.

Nije zivot taj koji je okrutan, nego oni koji vas drze u tom uvjerenju!”

Trka je zapocela. I tko to vise moze fermat?

U medjuvremenu, ugledni je novinar rekao, konacno smo se makli od epidemijskih statistika pa mozemo komentirati stvarne dogadjaje. Mlada specijalizantica djecje onkologije se nasmijesila jer je ispalo da ipak nije grizla pogresne obraze na mukotrpnom putu do novog statusa. A Markova mama je tiho zadrhtala, znajuci da jos uvijek ima na ovome svijetu bas dobrih ljudi.

Jel ima jos ko da se sjeca epizode iz Vodica za autostopere sa ona dva misa koja su uspjela pobjeci ludim znanstvenicima?

Dakle, iz perspektive nekoga tko jest:

Kaze se da je put u pakao poplocen dobrim namjerama.. Ja vam kazem da ne znate vi sto je to dobrota.. Bijeli su misevi postali prelukavi, bijeli su zecevi postali preskupi, bijeli su majmuni odbili suradnju, bijela su djeca jedina preostala. Nije taj novac za njihovo dobro ni za njihovo zdravlje. Oni samo hoce da ih pustite na miru!

paranoia

jos jedna lijenonedeljna kontemplacija o prirodi stvari

Druga ovogodisnja smrtno ozbiljna prica o smrti ide nastavno na grcke prijedloge s dativom i tice se starice majke kojoj je pre Bozica umrla prija.

Znaci, svekrva ili jetrva ili svastika koja je bila samo koju godinu starija, i cije uginuce – jer bio je to pod povrsinom zdravi zivotinjski dogovor o neuznemiravanju, sve ako je na povrsini bio prisilno prijateljski – nije izazvalo ni strah od smrti s popratnom brigom za vlastitu besmrtnu dusu, ni ocekivanu tugu, nego otvorenu radost.

Sad,

kao sto postoji metafizika, ono sto dolazi nakon fizickog, tako postoji i metanoja, ono sto dolazi nakon uma.

Ako,

je ono nakon fizickoga oku nevidljivo, ruci nedodirljivo,

tako

je ono nakon ovog uma, tom istom umu nespoznatljivo.

Prvo i drugo su povrsina!

(na tijelo i na um se misli)

Ono-nakon-prvog i ono-nakon-drugog su, dakle, ili pod povrsinom ili izvan / iznad nje?

Primjer:

ove dvije zene, na povrsini prije, pod povrsinom stanje hladnog rata, ispod i tog sprata zivotinjski zakolji!.. ??

Kaze se da bog prebiva unutar svakoga od nas..

Je l me mozes pratit?

metanoia

Dok je jos bio ziv, izbrojili su mu znanci i mnogobrojna rodbina, svaki novcic koji nije potrosio da bi zahvalio za njihova dobra djela milosrdja prama njegovu materijalnom tijelu:

Koliko je puta postar pozvonio, koliko mu nije dao dobre ruke, koliko nije davao unucicima, a koliki je koeficijent bio s obzirom na godine staza i na povlasteno radno mjesto.

Dijagnoza: skrt!

Samo za usporedbu, dole niz ulicu zivljase neki bas dobar covo kod kojeg su se stalno svi skupljali, i o kojem su bas dobro uvijek govorili dok god je placao ture. Nakon toga su ga proglasili alkoholicarem. Nakon toga se u susjedstvu uvrijezilo da su dobar i alkoholic, sinonimi. Da dobrota ide uz ruku i nogu s demizonon.

Ajmo opet uz cestu.

Dobru je penziju, velim opet, imao, a racuna u banci ne.

– Di su mu novci? – to ni pop nije doznao. Ali, nekako se racunalo da ih drzi pod krevetom, iza ormana, na vr’ kredence, da i’ je zakopa u vrtal.

Racunalo se s time.

Svaki put kad bi se doslo toboz’ pripomoc, pa proslo..

Ugl, da skratim, tipkam direktno u app i vec mi postaje naporno,

Dok je bio ziv, nije trosio sto je za zivota zaradio i mislilo se od njegove ce smrti profitirat makar rodbina ako ne i covjecanstvo, medjutim, nakon smrti nije bilo para.

Sve je ponio sa sobom u grob.

Ili na onaj svijet.

Sad,

zasto ti ovo tipkam?

Kako god da postoji metafizika, ono sto dolazi nakon fizickoga, tako postoji, mislim, i ono sto se zove naknadnom pamecu:

Zivio je Stric poput sveca. Poput onih svetaca koji se velicaju, spominju i slave crvenim slovima.

Gundalo staro, namrgodjeno, koje je tjeralo od sebe sve sta je ljudsko, bez razlike musko jal zensko, mlado i staro.

Samo on i dragi bog. I sta ce ti vise. Niti moze manje.

A nitko se nije sjetio to da spomene, sve ako je i vidio:

Sta je uzgor, a sta doli.

– doslovno uz cestu i niz, i

– figurativno sto skupite na ovom svijetu, ostaje za ovaj svijet.

Ako me razumijes..

bogojavljanje

Znas ono, kad kazu da djeca brzo zaborave.. a ja jos pamtim, i najvise me bole bas stvari koje su mi se radile u najmanjim godinama. One jos neobjasnjene. I uvijek od strane onih za koje se tvrdilo da me vole.

Zasto je cudno da sad ne znam sto je ljubav?

Razliciti ljudi za razlicite stvari u razlicitim momentima koriste jednu istu rijec.

Mrznja je cisca, jer se rijec ne koristi..

Strah, kao oporba, je jednako izlizan.

Tko si zapravo ti? Nikad te zapravo nisam upoznala.

Isto mi pitanje ponavljaju godinama oni koji tvrde da sam uvijek ista.

Svi se mi mijenjamo s modom, s godinama, a ti uvijek ista…

Vidis li gresku?

otac

Za malo ljudi znam, kojima rijeci nesto znace:

nisu rijeci za govorenje. Nisu rijeci za slusanje.

Izgovorene, samo su mrmor. Mrmotanje. A ove koje se pisu, jedva da tko cita.

Toboze, svi smo veliki citaci. Wannabe pisaci. Formiramo si drustva i druzbe. Grupiramo, i grupiramo se.

…likvide…

…rotacizmi…

Mudrac je rekao da bi trebalo pazljivije slusati one koji pricaju rijetko. Takvi da opazaju bolje. Pa ako imaju dara za sricanja i izricanja, to da bi bio – dar (od Boga).

Malo ih, velim, znam. Koji zaista, dok sute, misle u slovima, slogovima i srokovima. Da bi poslali unikatnu zelju za novi pocetak kalendarske, svecarske, rodjendanske Ere.

Tata je imao nesrecu da ga zivot stavi u okruzenje gdje je glasan (bezrazlozan) smijeh uzet kao “lijek” za sve. Kad bi samo otvorio usta da kaze, svi bi mislili da trebaju odgovoriti grohotom. Ne zato sto je pricao viceve, ili sto je izgledao smijesno, bas naprotiv, ne znam za pojavu koja vise zraci dostojanstvom, nego zato sto ne razumiju. (Sve ono sto se ne moze razumjeti, strasi. A lijek za strah, koji se ne moze ili ne zna ili ne smije unistiti, je smijeh.)

Sada, danas, vidim: koliko je to bio promaseni zivot.

Mozda je Mudrac mislio da bi trebalo pazljivije citati one koji pisu rijetko… Od Nove preko rodjendana do Nove.

I drago mi je sto sam tatu slusala rijetko.

A oponasala vise.

dai nemoi me ciep’t!

U svom ovom neredu, na lokalnom su radiju objavili i nestanak starije zene, sitne tjelesne gradje, odjevene po svoj prilici u crninu i s maramom na glavi.

Starica je odlutala iz obiteljske kuce i mole se svi koji imaju saznanja da se jave u nadleznu policijsku postaju.

Svi koji su od zena stvorili goropadnice i sve koje su to i postale, ne znaju koliko zivot zene, na selu ili u naselju, nije lak. Zato su izmisljene demencije, alchajmeri i uopce dijagnoze kojima si peru savjest.

Svi ostali ce makar naslutiti da je starija zena u crnini, sitne tjelesne gradje otisla, u svoj mir.

Ako je slonovima spontani odlazak na groblje slonova normalan dio zivota – bilo je u dokumentarcu na obrazovnom tv-kanalu – zasto bi bilo drugacije s ljudima?

U isto je vrijeme, na drugoj strani trase, gospodji istih godina potvrdjen test na novi soj gripe. Gospodja nije imala mjerljive simptome, lijecnik joj nije dao uputnicu, privatni laboratorij je izasao na teren u roku odmah, nalaz je bio pozitivan i postala je dio statistike.

U medjuvremenu je izmisljena vakcina protiv svih vrsta smrti – jos ne testirana – a seniori imaju prednost.

Mili bogo, ocel’ ova spas’t mirovinski sustav?

u podlozi je Who wants to live forever…

topla bozicna prica…

(koja to nije)

…s neobicnim zakljuckom

(koji je u stvari jedini logican, sto dokazuje da je posjedovanje logicnog uma zeznuta stvar)

Zacijelo svaka obitelj ima bozicne anegdote koje se prepricavaju iz godine u godinu, i tako generacijama. E pa, ona koju ja pamtim, a prenijet cu je onako kako su je moje djecje usi cule i upamtile, tice se odnosa izmedju moje bake i mojih pradjedova:

Baka je tog jednog Bozica, dobila u zadatak ispeci bozicni kruh kojim bi dokazala da je spremna za udaju. Ali kruh joj nije uspio. Po svemu sudeci, stavila je soli vise nego secera, a kvasac je bio slab. Prabaka je bila ljuta. Sestra koja je bila sljedeca na redu za udaju srdita. Pradjed je spasio stvar rekavsi svima, da to nije ni trebao biti kruh, nego pogaca. Odrezao, najprije sebi velik komad, koji je u slast pojeo, a za njim su jeli i svi ostali.

Baka se, na proljece, udala za mog djeda. Do kraja zivota obozavala svog oca, a mrzila majku i sestru, koje su, po njenim rijecima bile ljubomorne i zavidne i petljarice nemile.

Nikad nije naucila praviti kruh. I nikad joj nitko od nas to nije imao hrabrosti reci. Ili srca.

Sad iskljucujem jezik i mozak djeteta, i ukljucujem ovaj iz podnaslova:

– da pradjed nije lagao, bi li ostala stara cura?

– da pradjed nije lagao, bi li naucila praviti bozicni kruh, ili ikakav drugi?

– i bi li u tom slucaju nasla boljeg muza, od mog djeda (ako je takav ikad postojao)?

Zasto je pradjed lagao?

Od vajkada nesigurni muskarci na taj nacin kupuju ljubav od mladih zena. Pa bile to i njihove vlastite kceri.

“Nista ne znas i ne mozes sama. Vidi svi te gledaju i svi ce ti se rugat. Ni mater te rodjena ne voli ovakvu. A jedini Ja te volim.”

my sweet prince…♾️