stalkanje
svijet bi bio ugodnije mjesto kad bismo mogli imati iste odnose s bliznjima, kao sto ih imamo s TV-om.
minimum dva metra udaljeni i potpuno kontrolabilni. na daljinu. sto, naravno, ne mora (niti moze uvijek) biti, niti ovisi o nama ni o njemu. bitna je mogucnost.
ali, ovo je samo ideja.
lik iz susjedne zgrade nas doslovno zlostavlja svojim zumiranjima i teleskopiranjima
i
na stranu sad, jesmo li zvijezde ili planete,
pravo je pitanje:
sta se tu moze s pravne strane? znate li tko bi bio nadlezan? panduri? povjerenici? drzava i politicari? i kako s tvar rijesiti a da bi bila rijesena na dobro bit sviju i za uvijek?
o lajanju
trenutno ne mogu zamisliti koji je tip ljudi izmudrio da ‘pas koji laje ne grize’, ali nekako slutim da isti onaj koji je zaboravio da je pero ostrije od maca.
jos se ne mogu oprati od njihovih prljavih, prljavih smicalica
boze moj, pa zar nista: ni srca ni mozga
a sve im je bilo mapirano
grobno mjesto
Ljetna terasa (na onom dijelu rive koji se u moje vrijeme zvao seljačkim, u današnje, jedinim pravim građanskim) i stupovi društva.
Mladi su lavovi pozicionirani na obližnjem zidiću. Vrebaju, da zaskoče, kako se koje mjesto na terasi prazni.
To zovemo tijekom života.
Prijateljica me drži čvrsto oko struka, visi mi na ramenu, kao teški ranjenik, a njena me natapirana nalakirana kosa bocka po vratu poput dosadnog komarca koji nikako da krepa:
- Sve sam ti dala – cmizdri – Sve_
Izgledada ću ove godine predavati i njenim unucima, kao što sam i svoj njenoj djeci. Od šesnaest različitih učiteljica, zašto baš meni “Sve!”?
Znamo se od osnovne, od petoga razreda mi krade lektire. Iako njena priča drugačije zvuči. Pretpostavljam, kad si čist k’o suza, možeš samo plakati. A narod nek’ laje! ‘ko to može kontrolirat’?
Prilaze nam neke mlade cure: unose mi se u lice, dok ne shvate da je moje mjesto već obećano.
Pa za majku, nije TO život!
_________________________________
ps
prvi dan ljeta :)
san u nastavcima
rekla je da je sanjala da me gubi
u ogromnoj crkvi sa stepenicama koje se gube u oblacima
medju nepoznatim ljudima poznatih lica
blistavim osmijesima placanim na rate
(podsjetite me, molim vas, tko je ono kazao da osmijeh ne kosta nista)
(a tko je stavio pod njim, mogucnost obrocnog placanja, vec od 200 necega na mjesec kroz nekoliko godina)
(i cime su djedovi, bake, mame i tate zaduzile svoje potomke)
(ljudi iz starine, koji bi zapili imetak, makar su imali razdoblja srece. danasnji samo bol, bol, bol, fizicku bol)
(ne mozes jesti, govoriti, opustiti se; mozes se samo ceriti, k’o jezivi macak iz alice iz zemlje cuda)
ispricala je, velim, taj san o gubljenju,
o gubitku mene (ali ne mome), kao da se radi o skrinjici s blagom iz igrice koja ni imena nema, a svaki level je isti samo sa vise oblaka koji se moraju poloviti i vise zlatnih harfi po kojima treba akorde pogoditi,
a andjeli ili djavoli joj se smiju, osmjehuju i smijulje:
jer kraja nema.
vratila se bubašvaba
Ima 60 i koliko? dana, da je Korona potjerala moje susjede natrag na selo.
Slobodno me pogrešno shvatite, ali, koliko god da to bilo politički nekorektno, opet ću reći, ne definira seljaka geografija, nego evolucija, iako u ovome slučaju, geografija radi za nas!
Nadam se da su i oni procvjetali zajedno s proljećem u skladu s astronomskom godinom kako slijedi.
(Netko može postojati u svojih 60 i koliko? kvadrata. Nekome je čitav planet tijesan.)
Čak kiša miriše :)
Prije neku noć, lovila sam pljusak dlanovima. Tukle su kaplje ko tipke klavira. I sve je bilo kako treba.
Pisali su već stručnjaci što bi se dogodilo sa svijetom kad bi samo nestale pčele. Nitko ne nalazi zgodnim pisati o smrdljivom martinu. Jer još ne znamo što bi njegovo mogli uzeti za se.
A puklo bi tkanje svijeta, na nekom šavu.
Sletio mi bumbar maločas na balkon. Metalni zvuk i miris mente.
Velim, prije neku noć, vratila se bubašvaba, i nisam osjetila ni strah niti gađenje od tog oklopljenog bića, kako sam naučena da trebam. Oni su bili ovdje daleko prije nas. Aboridžini.
moj prešs
stvar je u tom što ja promatram svijet preko vindoza, a ona preko portala:
te vidi ljude koji krše ljudska prava, aute ubojice, pse koljače, i zaštitne maske iza kojih može biti bilo tko: prodavači prevaranti, šverceri i ratni profiteri.
♦
prije ovih loših vijesti, loše su bile one druge: posvuda i stalno se negdje na svijetu vodi neki rat, svađa ili razmirica. svako malo pukne neki vulkan, udari meteor, zatrese se tlo pod nogama. biološko oružje, masoni i židovi, teorije zavjere su meka za pametne.
♣
To želi biti pametan? Nitko. Pametni smo svi, ako su svi drugi glupi.
♠
(Duuuuuuuuuugo sam već na ovom svijetu pa znam da pametnima proglasimo one, koji se najbrže slože s onim što želimo dokazati, dok još sami u to ne vjerujemo.) Dragovoljno sam i svojevoljno sam – to je moj izbor – glupa.
♥
Moja ulica, moja cesta, moj put je uredan drvored, kao i do sada: S ljudima, bez ljudi, autima, vespama i kozama, sveisto je put. Moje je nebo čisto: s oblacima, bez oblaka, s pticama, insektima, zvukovima motora, klima uređaja, i usisavača – čisto. Zrak koji dišem – isti. Gorak? Malo. Mora se moc otrpjet sva ta silna pamet.
o dijeljenju i o socijalnom distanciranju
post s upozorenjem
U Novome pise: Ne bacajte svog biserja pred svinje da se, posto ga pogaze, ne okrenu protiv vas.
U Starome ima jos stravicnija pripovijest; u Postanku 19,6-11, i Sucima 19,22-30, starac ne dade drustvu veseljaka da mu zlostave gosta, rijecima:
– Evo vam moja kci djevica, pa cinite od nje sto vam je drago, samo ovom covjeku sto je usao u moju kucu, ne cinite bezakonja.
Komentator, suvremenom stiocu objasnjava da je starac obitavao medju ljudima koji su obicavali sodomizirati dosljake, te da je u to vrijeme, svetost gosta bitnija bila od zenske casti.
Ljudi koji shvacaju sveto pismo kao metaforu ne prihvacaju da su ovi pasusi povezani ni da se radi o misli koja je (moguce) postala djelo, ili o djelu koje da nije zapisano ne bi ni bilo u mislima.
Meni
je drustveni razmak razumljiv i prihvatljiv
=
nije mi problem biti sama sa sobom.
Ne mogu ni zamisliti kakvome soju to jest:
Pretpostavljam,
mnogi trebaju druge radi zrcaljenja
=
jer fizicki nije zgodno bacat kamenje na sebe.
‘ko prije umre, duže će bit vječan
Nije pametno, ali zbrajam mrtve iz svoje generacije. Što ja znam, nekoliko samoubojstava, i posljedice neurednog života, ovisnosti i neumjerenosti. Cure koje su se objesile, bile su lude, muškarci koji su ugibali svojeručno, žrtve su ludih žena.
Sama sam još prije puberteta odlučila da se neću udavati, vjerujem da je to glavni razlog zbog kojega sam živa. A ludom te proglase i ovako i onako.
Kad to uzmete u obzir, biti izluđen ili biti proglašen ludim, i nije loš izbor. Pod uvjetom da vam ga daju. Ili pod uvjetom da ste svjetan da izbora imate. Moguće da bi većina čak i svjesno izabrala prvu opciju, u strahu od izopćenja. Zvanična ludastost daje slobodu koju većina ne bi znala podnositi.
No, htjela sam pisati o svojoj teti, koja je umrla, kako je pisalo u osmrtnici, nakon duge i teške bolesti, točno dan prije nego je trebala postati starosni penzioner. Kladim se da se sveti Petar smijao dok je zbrajao uplate za mirovinsko i za zdravstveno koje joj nije priuštilo drugo nego da pod stare dane (ili u najboljim godinama) postane zamorče nadobudnih ljekara.
Bila je profesorica povijesti i arheologije, i čitavi je radni vijek provela u jednoj osnovnoj školi drilajući petaše. Dalje od Staroga vijeka joj nikad nisu dali, jer je moderna povijest nešto što ona ne bi znala. Na sprovodu je bilo najviše tih malih. Njih stotinjak, ili više. Iako je bilo ljeto, i nije bilo nastave koja se trebala izbjegavati. Došli su provjeriti je li stvarno mrtva. Sarkofag je bio zatvoren. Velečasni je bajao dugo. Obitelj je dostojanstveno mahala lepezama. Čak moja mama je bila dobre volje. Ja sama sam se bila onesvijestila (pogledati prethodni post).
Tog sam ljeta shvatila da sam smrtna. Ne nakon pogreba mojih vršnjaka. Na pogrebu moje tete, koja je bila profesorica povijesti Starog vijeka, čitav svoj vijek u jednoj te istoj osnovnoj školi, a kojoj su priredili pogreb istog onog dana kad je trebala proslaviti umirovljenje i započeti svoj život.
Opet velim, nije pametno na ovaj način praviti račune, ali kako nemam koga, pitat ću tebe, čitatelju:
Kad shvatiš nečiju tuđu smrt kao ovakvo nekakvo near death experience, zapitaš li se na što si potrošio život?
vertigo
Dok duša tako traži Boga, osjeća kako uz veliku ugodnu nasladu gotovo obnemoćuje, sva u nekoj vrsti nesvjestice jer joj ponestaje daha i svih tjelesnih snaga, tako da, osim uz tešku muku, ne može čak ni rukama micati. Oči joj se zatvaraju, a da ih ne želi zatvoriti, ako čita, uspijeva izgovoriti slova, ali ne prepoznati ih. Vidi da postoji slovo, no kako razum ne pomaže, ne zna ga pročitati sve da i hoće. Čuje, ali ne razumije ono što čuje. Prema tome, osjetilima se ne koristi nimalo. osim da je posve ne prepuste njezinu uživanju, pa joj tako, naprotiv, štete. Govoriti je uzaludno, jer ne uspijeva sročiti riječi, niti ima snage, sve kad bi i uspjela. Izvanjska naslada koja se osjeća velika je i posve očevidna. Ova molitva ne škodi, koliko god dugotrajna bila. Barem meni nikada nije naškodila, niti se sjećam da mi je Gospodin ikad udijelio ovu milost, koliko god bolesna bila, a da bih se osjećala slabo. Dapače, osjetila bih veliko poboljšanje. A i kakvo zlo može nanijeti tako veliko dobro? Vanjski su učinci nešto tako znano da se ne može posumnati kako je to bila velika prilika, budući, da tako bivaju oduzete snage uz toliku nasladu zato da bi postale još veće.
iz Života sv. Tereze Avilske 18, 10-11
Na sličan način lik Nere iz Gričke vještice opisuje svoje iskustvo ‘letenja na metli’, a u današnje vrijeme, umorne žene, ako znaju koga u bolnici, otvaraju bolovanja.
svetica -> vještica -> bolesnica
napredovalo se.
ništa, samo kažem:
Blažen smiješ biti samo potpomognuto, inače si nekoristan članak društva.
