mhm
prokrvarilo je
kad krvlju proplace mramor ili bronca ili drveni kip ili statua ili lutka, salete ih vjernici
s maramicama u rukama nastojeci za se isprositi kap milosti 2go
nesebicno sasvim
i bez zadnje misli
otaru pa ponesu doma tude suze.
a kad vide zivo, ljudsko lice obliveno krvlju, zovu vatrogasce.. a i to – ako! se sjete. (uprotivnom ste im freak)
Zemlja je jedini planet na kojem koegzistiraju sva 4 elementa, koja tvore svemir, i to je razlog zbog kojeg bica sklona avanturama odabiru ovo mjesto.
Ljudsko je tijelo najbolje sto se ovdje uspjelo iznjedriti: u pravim i pravilnim omjerima, uz pravu i pravilnu upotrebu, svaki od elemenata pokazuje se u punome sjaju.
Postoje, na istome mjestu, naravno, i bica koja sadrze samo dva ili tri, jer im u necemu, onaj koji nedostaje, steti.
Leptiri, bube-mare i pcele, izgube moc letenja, ako im krila posprejate vodom, a ribe, lignje i kamenice, umiru od zraka. Ni lisaji ni mahovina, krtice ni sove ne podnose sunce. Ali svima je zemlja osnovna osnova, element bez kojega ne!
Neki se od nas, sada 4-dimenzionalnih, nejasno, sjeca svojih proslih zivota, u kojima se prezivljavalo na prirodan nacin, ali nije shvatilo sto nas gura naprijed, a pred cime padamo dolje:
Tako da zbog straha od vode koja nam je jednom davno oduzela sposobnost letenja, branimo svima drugima pristup izvorima, ili smo opsjednuti cistocom iste, do te mjere, da voda iz slavine smrdi po kemikalijama tako da vise nije dobra niti za tusiranje, kamoli za pice.
Neki djeluju iz najbolje namjere, neki da bi osigurali prolaz samo sebi. A vecini je samo stalo do vlastitog komfora.
Taj komfor je limb.
Da biste boravili u trenutku koji se stalno ponavlja, i koji je s tog razloga predvidljiv i kontrolabilan, premnoga druga bica pate.
Zbog tih koji pate dolaze mesije, proroci, spasitelji, svemirci i andeli. Tako da nitko ne trpi tude greske. Da nevin ne bi ponavljao vas pakao.
Inace imate ovo sto imate. Bol, naizgled, bez uzroka.
Hoce li se naci netko dovoljno hrabar da shvativsi i naglas kaze: Sami smo taj vrag koji nas muci! pa povede naprijed?!
Izmisljam, naravno, sve ovo, ali ako bi netko rekao da je poruka kanalizirana preko hipersenzibilnog djeteta koje zivi u zasticenom podrucju planine neizgovorljiva imena, pa ako biste ju preveli i podijelili, najprije s rodbinom i prijateljima pa preko njih – jer uvijek netko zna nekog tko je bitan – sa citavim svijetom, lako bi mogla postati nova istina.
Ili ako bi ju vidio tko iz znanstvenjackog miljea, pa dodavsi kakvu, na laboratorijskim eksperimentima dokazanu cinjenicu, uz podrsku ovog instituta, i protivljenje – taman do te mjere da se stvori prica koja ce privuci paznju – onog, jos lakse bi mogla postati nova istina.
Jedino ne biste povjerovali ako bi vam se prstom pokazalo mjesto odakle je prepisana: Mudr, 19, 18 i d.
… trebalo je uposliti racio i logiku za objasniti Sebi, otkud se stvorilo to stvorenje na ovoj visini. Ali razumnog odgovora nije bilo. Nisu se ni nerazumni nametali, da Vam budem sasvim iskrena.
Da, vidjela sam jednom, dvaput, da su se spominjali u Castañede zlatni moljci, leptiri i takva nekakva krilata stvorenja, ali nisam se mogla sjetiti konteksta.
Vjesnici koga? Glasnici cega?
this time we go sublime
lovers entwine divine divine
Zaboravi srce. Ostavi razum. To je stvar onog necega ...
Stvarnije od stvarnog.
Danas je Dan planeta Zemlje, idealan za pravljenje kolaca od blata, sve beskvasno i kosher. Dvadeset i drugi april. Dan uoci punog mjeseca. Pesah.
Svaka zajednica slavi svoj kalendar. Lunarno. Solarno. Kaze se da Luna luduje, a Zemlja da putuje. Sunce stoji, i inace, ne samo za suncostaja.
Tko smo mi da sudimo.!? A kamo li da bi zna li.
To sto se citav svijet ravna po trgovackom dogovornom, govori u prilog tomu da se ljudi svijeta klanjaju Mamonu.
Ono tamo je limb o. Ovo dolje pa kao.
a mi cemo nocas gledat u zvijezde, dok luna ne potone na zapadnom nebu.
njihati se lijevo-desno, dodirujuci se samo bicepsima.
samo za tu priliku, skinuti cu krunu s glave,
naslonit slijepooko na tvoje lijevo rame,
a ti glupouho na moje tjeme,
i cekati
SVE
Dok sunce ne izroni sa suprotne strane.
#HappyEarthDay
Ovaj je post reakcija na komentar na reblogu. Netko je napisao, citiram:
znas da si u pravu s ovim o “zastiti dostojanstva”, cisto zataskavanje dokaza tako da duh vremena napravi svoje
Sto me je natjeralo da promislim dvaput prije negoli nastavim ovu solo kampanju, sa sloganom: Report! Block! Delete!
Pametni ste ljudi, ne trebate mene da naglasavam da “Delete”, ne ide uz “Prestani s time!, nego uz “Nemoj da te vide”. I sto cemo sad?
Unfriend?
Kad bi to bar bilo tako lako i u stvarnom svijetu!
Samo si zakacis nove probleme za vrat.
Jedna stvar mi nije jasna:
Sad kad znamo sto se desi kad marc/elon/bill/sudeep obavijeste nase zastitnike – zastiti se nasilnik, jelte – pa sad kad se za to zna, kako to da se jos uvijek cude sto vise vjerujemo strancu, nego ocu, bratu, susjedu i “prijatelju”?
A onaj jal sto su oni puni para, tc..
..to su one pare, koje vi morate davat drugima da bi se “druzili” s vama.
Sjecate li se, onda kad su se one djevojcice iz Splita bile pomlatile pa objavile snimke na internetu, koliko je dugo trebalo javnim dusobriznicima da proglase internet najvecim zlom ovoga vijeka? – Zaboravili smo sto to znaci odgajati dijete.. – Dijete vidi da se mi na nesto nasmijemo pa ne shvaca koliko je to ruzno.. […]
ja sam vas prijavila
Sjecate li se, onda kad su se one djevojcice iz Splita bile pomlatile pa objavile snimke na internetu, koliko je dugo trebalo javnim dusobriznicima da proglase internet najvecim zlom ovoga vijeka?
– Zaboravili smo sto to znaci odgajati dijete..
– Dijete vidi da se mi na nesto nasmijemo pa ne shvaca koliko je to ruzno..
A onda je stigla zabrana, zahtjev, stogod, da se spomenute snimke ODMAH UKLONE sa svih drustvenih mreza, zbog, pazite!!, “zastite dostojanstva maloljetne zrtve”.
I stvarno, kako se to dogodilo da svi misle da je onaj kojega mlate ili ponizavaju izgubio dostojanstvo, dok su ovi drugi, sta? u poziciji moci pa zato vrijedni postovanja?
Cista fizika, sirova sila, postade metafizika, prema tumacenju nasih najmudrijih.
Kako god da bilo, i kad god da to bilo, u nasoj zatvorenoj grupi jos uvijek traje rasprava o odgoju djevojcica, odnosno jesu li gori muskici ili zenske.
U mom kraju, pogledajte post koji non-stop reblogam pod istim ovim naslovom, od davnina se curice dijele na kenje, mule i kobile, i tretiraju accordingly.
Vic je u tome da sama curica ne zna u kojoj je kategoriji, tako da bi svaka mislila da je bolja (ili gora) od druge, dokazujuci svoju vrijednost onima koji se spremaju da je zajasu.
Sto se ona vise trudi, ili sto je ona u stvarnosti bolja, to imena koja joj nadijevaju postaju gora. To se na okrutniji nacin prema njoj odnose. Svi, i muskarci i zene.
Postoji, vjerojatno, i verzija za djecake, ali ja za tu jos nisam cula. Ono sto znam, i sto svi znaju jest da se momci kako-tako drze zajedno, makar kad je lov u pitanju, oko podjele plijena, ne zelim ni znati.
Kidanje veza u zenskoj liniji, ide u svim smjerovima. Nerijetko ce majka svoju kcer nazvat magaricom jednom tvrdoglavom, ako se isti tren ne pokori. Njoj ili bilo kome tko joj je rekao da je mala sramoti.
A maloj ce bez pardona podrugljivim tonom rec da je ista mater, ko da je bit majka necasna rabota.
I onda se svijet cudi: zasto mlade zene ne mogu imat djecu, ljudsku djecu, pa izumljuju klinike za lijecenje neplodnosti, porode i zenske bolesti. I sto mlade cure vise vole gledat slike na tiktoku nego stvarne ljude.
Report! Block! Delete! u virtualnoj realnosti radi.
Izgleda da sve male curice slice na zabe u tim godinama. Tankih rukica i tankih nogica i napuhanog plosnatog trupa. I da je u pozadini kakva pustinja ili rusevina, lako bi mogle proci pod “Feed the world” sloganom. Mozda su to isto vidjeli brizni politicari, onda kad su odlucili dijeliti besplatne marende po javnim skolama. […]
ja sam vas prijavila
U svim bajkama, mitovima i legendama, stripovima, filmovima, pa i u stvarnom zivotu, nevidljivost se smatra super mocju, zasto su onda kao herojski slogan, povodom mjeseca svjesnosti o postojanju autizma, udruge koje okupljaju roditelje, skrbnike, staratelje osoba s autizmom, izabrali “Mi nismo nevidljivi!”?
Masu je toga lakse napraviti pod plastem, krinkom, kapom nevidljivosti. Najdragocjenije stvari na svijetu, upravo su one koje se ne vide okom:
Preskacuci ljubav, mir i slobodu, kao pojmove koji su prekrcani znacenjima toliko da vise ne znace nista, spomenimo samo – Zrak.
Najpopularnija metoda izbjegavanja neugodnosti, tzv. metoda kralja Davida kad su ga ulovili u polju koje nije bilo njegovo, ili po domacu “pravi se lud/da nisi znao/da nisi vidio”, postade otegotna okolnost.
Ne govorim sad da se ti ljudi, ta djeca, pretvaraju da su potrebiti, nego da to rade njihovi roditelji, staratelji i skrbnici.
Veliki se novac zavrtio i po obicaju najslabiji i najneduzniji izvlace deblji kraj.
Kako znam? Znam.
Njima ne treba nista. Oni vec imaju sve, jesu sve. Da bi u ovom tijelu i na ovom mjestu trajali jos neko vrijeme, samo se netko mora sjetit da im jedanput na dan da nesto za jesti, i isto toliko puta dnevno da pogleda treba li pocistiti za njima.
I iz tog se izvela citava filozofija. Industrija. Masinerija. Nova radna mjesta!
Jeste vidjeli kojom se brzinom uklonjaju s jutjuba videozapisi koji govore o autizmu kao sljedecem stupnju ljudske evolucije? A stignete li vidjeti komentare ispod? Kako se strucnjaci i specijalisti, specijalni specijalci dignu na zadnje noge?
Na jednostavno pitanje “Zbog cega tretirate mirne ljude kao da nesto s njima nije u redu, ako su oni agresivni ti koji prave probleme?”, koliko samo “mastovitih” odgovora!
Ne znas ti sta ti oni mogu!! Tik-tak-tik-tak tempirana bomba.
koliko jadan moras bit
Drevna civilizacija koja je nastavala ove krajeve, po svemu sudeci, nije bila bitno drugacija od nase, moderne. Vecinu su cinili pojedinci vjesti u ulizivanju, iznalazenju izgovora i prebacivanju krivice, ali je, samo zbog manjine, koja je prikupljala staro sjemenje i cuvala stare obicaje, istrajavala u prostoru i u vremenu.
Pronalasci brodskih olupina koje kriju neznane tajne koje tek cekaju da budu tocno protumacene, nisu drugo do anticka rjesenja zbrinjavanja otpadnih tvari. Prekomjerna proizvodnja amfora i pronalasci istih u podmorju, odgovara, po svemu, danasnjem problemu s plasticnom ambalazom i #DropIntoTheOcean rjesenju.
Sike i skrape nisu drugo do osveta elemenata za betonizaciju obale. < U skoli se uci da su drevni Rimljani izumili cement! >
A onda se nasao netko dovoljno sposoban i uporan, da donese mladicu alepskog bora i zasadi je prije nego sto bi zemlja postala celava i jalova. Posvema.
Stablo smokve izraste u samome krsu. Ne treba mu puno plodne zemlje niti vode. Dovoljno je sunce. I da ga se pusti na miru.
S vremenom ce dati plod. Onoliko sladak, ukusan i mekan, koliko je takva atmosfera.
I danas je popularna prispodoba o neplodnoj smokvi: “Nikada, dab0gda, ne rodila plodom!”
Sad ih ima. Svih sorta. Sa svih strana (Mediterrana). Med medeni. Al nije to vidlo smokve.
Ovaj komad zemlje je bio ugodan, samo zbog tog drveca: a onda su opet dosli ljudi vjesti u otimanju dobrote i prebacivanju krivice.
Jedno su drvo posjekli da sagrade kucu. Drugo da iskopaju bazen. Trece jer je izazivalo alergijske reakcije u osjetljive djece. Cervrto, peto i sesto, jer su se zgrupirali, pa postali mjesto okupljanja sumnjivih likova i svega zla. A sva ostala su proglasena invazivnom vrstom, koja je zauzela zivotni prostor autohtonoj.
Ouroboros.
U ovom se krugu progoni i/li ismijava cuvare starog sjemenja i tradicijskog znanja.
∅
Od svojih sam prijatelja iz tropskih krajeva nedavno doznala da su banane, trava. Dakle, biljka na kojoj raste plod od kojeg mi ovdje radimo kruhove i smoothije i razne poslastice, ili ih taremo onako, nije stablo, nema drvenasti dio, nema odlike drveca pa se u njih ne svrstava.
Radi se o obicnoj travi kojoj se dopustilo da ostvari svoj puni potencijal.
Onoliko pun, do te mjere i trenutka, dok ljudi nisu shvatili da je dobra za jelo.
Ne svrstavam se jos u najstarije zitelje, ali pamtim da su banane iz mojeg djetinjstva imale male smede spice kroz srediste.
Ta spicasta sredina joj je davala okus i miris.
Do sada su toliko ljudskih intervencija dozivjele, da ako plod ne sagnjije do bola, imate osjecaj da jedete papir.
Printana hrana.
Mi ovdje, nasoj travi dopustimo da sanese tratincicu ili eventualno maslacak, pa su zene-travarice uspjele izraditi tinkture, pomasti i pomade, i za ljepotu i za lijek, a zamislite sto bi mozda mogle da im je bilo vece povjerenje dat.
I zenama i travi.
Izgleda da sve male curice slice na zabe u tim godinama. Tankih rukica i tankih nogica i napuhanog plosnatog trupa. I da je u pozadini kakva pustinja ili rusevina, lako bi mogle proci pod “Feed the world” sloganom. Mozda su to isto vidjeli brizni politicari, onda kad su odlucili dijeliti besplatne marende po javnim skolama.
Uglavnom, na slici je njih 5-6 malih golubica u trikoima boje pudera, koju su navodno same izabrale, izgubljene i stisnute jedna uz drugu.
Svima su mame, ili mozda profesionalne frizerke, napravile uvojke ili lokne. A ona jedna, prirodno kovrcava, je za tu priliku, ispeglana.
Nasa mala ima samo jednu tanku pletenicu iza uha koju si je sama splela. Riblju kost. Jako je ponosna na to.
I, jedina ona ima struk.
~ Mozda zato sto se relativno uredno hrani. ~ Mozda zato sto marljivo trenira. ~ A mozda ima dobar gen. ~ Pustimo babe da odluce: Neke ce reci da je mrsava, druge da se rano razvila. Ovisi o prilici. ~
Ne znam koja je bila prilika, Dan kruha ili Dan kolaca, ili su samo pokazivale nove plesne korake koje su naucile, ali znam da je svaka od nas, bar jednom u zivotu bila na isti nacin “pregledavana”. Bila mama, baka ili prabaka. Na primanju u pionire ili prvu svetu pricest.
Fotograf im je vjerojatno rekao:
– Pokazite zube, cure! Da vidim zube! Di su zubi?!
Sve su, otvorile usta u bezube osmijehe, jedina nasa mala svoja drzi stisnuta.
– Nu one! U sta b joj ja trisku prlipla..
Kad pomislite da zajednica ne moze pasti nize, pojavi se zena na vaganu da vas uvjeri u suprotno.
Po otvorenim gubicama se znalo koja ce bit kenja, a koja kobila.
Kojoj ce prvoj izbit zube, a kojoj izravnat.
– Na redalicu, je li tajo, he he he.
Kad kazete ovo naglas, ni mame ni bake ni sestre vas ne razumiju. Tate i barbe i braca se tajanstveno pogledavaju. A onda se nasmiju, glasno. Grohotom. Drustvo veseljaka!
Kad Antonio Guterres i UN Women traze ravnopravnost zena u tom istom drustvu, prolazi me jeza.
Tko bi normalan htio bit ko oni?
Ok, sta se tu moze? I o cemu prica ova uopce!!??
Nista.
Da.
Oni su prirodno tako utunjeni da ne mogu vidjet dalje od svog palca. Zato i postoje ona nadmetanja, podmetanja i izrugivanja na racun velicine. Sirine. I debljine. (portfelja, nego cega?!)
Al sto ti, sestro, gledas da ne bi vidjela?!
Report. Block. Delete.
Lijepe uspomene iz djetinjstva su mit!, moraju li ove nove cure, ponavljati istu povijest, na tezi nacin, da opet ne bi nista naucile?
– Ali darling ako tako nastavis, ostat ces bez prijatelja.
Eh, kad bi to bar bilo tako jednostavno.
– A kad bi ti birala sama za sebe, ostali bi oni bez publike, pa b se, mozda, dogodla transformacija..
Ne znam u kojoj radijskoj emisiji (ali u nekoj udarnoj da) su javili da onaj lik iz sindikata obrazovanja obilazi nenastavno osoblje poticuci ih na strajk. Jedan podvornik i jedna cista su govorili kako obavljaju izuzetno odgovoran i fizicki tezak posao, da moraju gurati klupe te komunicirati s djecom i odraslima, i sve to za […]
ja sam vas prijavila
rezonanca 